Prošlo je skoro dvije godine od dana kada je dr. Sanader, bivši predsjednik Vlade Republike Hrvatske izjavio da darivanja za Božić nema, jer da je i Hrvatsku zahvatila recesija i da trebamo štedjeti. U ove nepune dvije godine postalo je mantrom „štednja sveopća i rezanje rashodovne strane“. Iz dana u dan javni radnici nadmeću se tko će više uštedjeti i tko će više srezati rashode. U istom razdoblju bombardirani smo podacima o svekolikom padu makroekonomskih pokazatelja. I tako smo kulminaciju doživjeli prošli mjesec člankom u jednom dnevnom listu da 77 posto Hrvata izjavljuje spremnost na pad životnog standarda ako ćemo izići iz krize. Što i nije imalo neki nastavak javne rasprave osim izjave jednog dežurnog analitičara da će kriza u Hrvatskoj potrajati još dvije godine. Naizgled čudno jer smo nominalno ove godine zadržali razinu na koju smo pali prošle godine i zbog toga što je već početkom ove godine počelo odašiljanje poruka da su neke zemlje članice EU (naši značajni vanjskotrgovinski partneri) dodirnule dno i započele oporavak. Međutim, najnovija izjava spomenutog analitičara razumljiva je i potvrdiva, jer smo u predizbornoj godini. Političari će se baviti sami sobom slijedeće dvije godine.
Zimus kad je obznanjen sastav savjetničkog tima premijerke Jadranke
Kosor odzvonila mi je u ušima poznata sintagma „Drugi način, Ponovo na
putu“. Saznali smo da su članovi savjetničkog tima Sandra Švaljek,
Željko Lovrinčević, Željko Perić i Borislav Škegro. Svaka čast troje
prvospomenutih savjetnika, ali Škegro privlači pozornost, pobuđuje
asocijacije, budi sjećanja. On je taj, čije ime kad se spomene, rijetko
tko ostane ravnodušan. „On je kriv za procese privatizacije. On je kriv
za PDV i sve zlo što je nakon uvođenja PDV uslijedilo. On je kriv za
tečaj kune. On je kriv za destimulaciju izvoza i rast uvoza. On je uveo
stabilizacijski program u listopadu 1993. godine po kojem se „vozi“ još i
danas, i zato smo tu gdje jesmo.“ Ma, on je kriv za sve!
Nakon Drugog svjetskog rata likvidirano je tržište kapitala u Hrvatskoj.
To je bila intencija, ali tržište kratkoročnih i dugoročnih
financijskih instrumenata preoblikovalo se u neke druge oblike. Umjesto
burze i tržišta novca, banke su postale „servis udruženog rada“. Tijekom
pedesetak godina izbrisana je memorija u glavama stanovnika. Ali ne u
potpunosti. Ostali su zapisi na pročeljima zgrada, u raznim
publikacijama, te u pamćenju preživjelih suvremenika. Tako smo se
navukli na banke.
Štednja je po definiciji odgođena potrošnja. Kredit je u svojoj biti
odnos utemeljen na povjerenju između dviju osoba. Oba su pojma
svakodnevno u mislima i na usnama običnih i poslovnih ljudi. Premda
jedni i drugi troše i odgađaju potrošnju, nekako je normalno razmišljati
da obični ljudi štede i uzimaju kredite, a poslovni ljudi troše i
uzimaju kredite. Ali tome nije tako, jer i obični i (neobični) poslovni
ljudi i troše, i štede i zadužuju se.
Živimo u privilegiranom vremenu. Ovo je sasvim neprimjerena rečenica,
jer živimo u vremenu globalne krize. Živimo u privilegiranom vremenu jer
ono što smo čitali iz ekonomskih čitanki danas gledamo svojim očima. To
nije argument jer svaki dan sve više ljudi ostaje bez posla. Živimo u
privilegiranom vremenu jer staro se ruši i gradi se novo. To nije
argument jer treba danas preživjeti. Živimo u privilegiranom vremenu jer
propada ono što je loše, a ostaje ono dobro i novo se stvara. To nije
argument jer…
Brod je prometalo. Gradi se u garaži, pod vedrim nebom, u
brodogradilištu – bilo da je namijenjen riječnom, jezerskom ili morskom
prometu ljudi, robe, bilo za rad ili za ugodu, bilo za mirnodopske ili
ratne uvjete. Brod ima vlasnika, upravitelja, kapetana i posadu. Brod se
održava redovito ili u izvanrednim situacijama, kako bi bio u funkciji.
Brodovima se osvajaju daljine. Brodovi odnose i donose radosti i tuge.
Jednom riječi, „živjeti se ne mora, al' ploviti mora“. To je život, i za
ljude i za brodove.
webmaster