Elektronička, i ina nekultura

Ovo kroz što sad prolazim posebno je vrijeme, i privilegij. Oči u oči sa stvarnošću! Prije dva tjedna krenuo sam u avanturu terenskog istraživanja za potrebe pisanja doktorata. Poslao sam e-mailove (anketu) na više stotina adresa da saznam iz prve ruke kako se upravlja (post)akvizicijskim procesima u Hrvatskoj. Počeo sam u četvrtak, nastavio u petak pa tako do danas - tri tjedna poslije. Osim slanja mailova okrenuo sam nemali broj telefonskih brojeva i poslao jednako toliko ili više SMS-ova.

Odmah na početku, prvoga petaka radovao sam se kao malo dijete, jer su pristizale prve popunjene ankete i to od osoba i poduzeća od kojih sam se najmanje nadao. „Počelo je!“ – zadovoljno sam trljao ruke i glasno ponavljao, a zatim otišao s prijateljima na kavu. U meni je rasla erupcija radosti i zadovoljstva. Ispunjao me osjećaj da ću prikupiti barem dvostruko više popunjenih anketa od donjeg praga, ili tzv. prihvatljivog minimuma.

A onda već u subotu ujutro, istoga tjedna, počelo je drugačije „veselje“. Šokirao me jedan kolega iz južnih krajeva Lijepe naše odgovarajući „ne da mi se, jer je vrućina“. - Kako je to bilo dan poslije što smo izgubili od Turske u Beču, nadao sam se da ćemo se ohladiti svi skupa i da će „južni kolega“ na moju ponovljenu izravnu zamolbu promijeniti stav - al' jok!

Slijedećih dana su počeli pristizati biseri poput „sve piše na našoj web stranici“ - koji su me posebno razveselili, i to više puta- „moš' si mislit'!“. Onda su zaredali odgovori onih koji su si utvarali da „ne smiju otkrivati poslovne tajne“ ili „nemamo vremena jer nam je taj i taj tu“, i tome slično!? Kolega iz gospodarske asocijacije čudi se da ga pitam za poduzeća koja više ne postoje!? –Ali, i to je informacija da netko ne postoji! A, i to je više nego da uopće nije reagirao, kao brojni drugi.

Da! Ovi su barem reagirali – možete pomisliti, ali što s onih par stotina koji su se oglušili – što s njima ili o njima misliti!? Nažalost, oni su ogromna većina. Prvo što se nameće jest to, da mnogi ne otvaraju mail box (poštanski sandučić elektroničke pošte), te da im e-mail adrese služe samo zato „jer i drugi to danas imaju“.

Skoro sam zaboravio da ima i onih (vrlo mali broj) koji otvaraju mail box i obećali su „da će proslijediti mail kompetentnoj osobi u poduzeću“, ali u dva tjedna još ništa nisu napravili – valjda su na „starom“ godišnjem odmoru. - Ili su tako naučili iz PR priručnika da je pristojno odgovoriti na e-mail u najkraćem roku i tako steći dobar dojam, bez obzira na sadržaj?

Da! - iznosim neke vrlo intimne i sebične priče, ali samo da bih ukazao na ovaj fenomen. O ovome se rijetko, ili nikad javno ne govori, ne piše i ne raspravlja. Ne pokreću se kampanje kako bi se ove dvije stvarnosti iz sasvim razumljivih i prihvatljivih razloga približile i prožele: ekonomska teorija i praksa u ovom slučaju, a u brojnim slučajevima brojne teorije i prakse. Ovim putem dižem svoj glas kako bi se promijenilo ovakvo ponašanje, kako bi se nacija osvijestila ili barem povećao broj onih koji će se uključiti u raspravu, i/li promijeniti praksu. Možda će čitatelji od sada početi mijenjati stav prema istraživačima, prema teoriji i praksi, te će se slijedeći put spremno odazvati pozivu i zamolbi da popunjenu anketu vrate u najkraćem roku. Možda će porasti broj onih koji će s osjećajem privilegiranosti ispunjenu anketu vratiti istraživaču, jer sudjeluju u izgradnji „kule znanja“. Jer svojim doprinosom ugrađuju jednu novu ciglicu u zgradu znanja i tako doprinose izgradnji Lijepe naše i njenoj prepoznatljivosti u svijetu. - Hvala već sad onima koji se tako postavljaju!

Da, dragi prijatelji ovome se fenomenu dade pristupiti s brojnih točaka, možda možemo biti i neizravno sebični, ali odlučio sam se ovako izjasniti, bez uvijanja izložiti osobno iskustvo.

Da bih se legitimirao iznosim i stav nekih kolega – „iz solidarnosti uvijek nađem „12ipo minuta“ i popunjenu anketu vratim pošiljatelju“.

I za kraj, za one koji su stigli od početka do kraja ovog tekst, želim podijeliti meni najljepše tumačenje grčke riječi „teorija“. Osim što znači promatrati, istraživati stvarnost, pojave i fenomene, ova riječ znači i „spoznati istinu u cijelosti“. Ili, kako se to kaže: istinu, samo istinu i ništa osim istine!

Da bi se to dotaklo najprije će nam trebati odbaciti misao „Pusti teoriju, važna je praksa!“.