Epidemija

S tih putovanja, iz bliže ili dalje zemlje, često ponesemo neku uspomenu, suvenir što najupečatljivije u nekoj našoj bazi reprezentira zemlju ili kraj koji smo posjetili. Puno je suvenira zapisano u naše baze bez materijalnog oblika. Puno je slika zabilježeno, bez foto aparata, u našim sjećanjima. Po tom smo bogatiji, i s vremenom još bogatiji postajemo, jer se sjećanja bude, povezuju se s novim slikama, događajima i suvenirima.

Kad se spremamo na ta putovanja osim putovnice, za koju znamo da nije istekla valjanost, provjeravamo treba li nam ulazna viza unaprijed, ili ćemo platiti na ulazu i izlazu u/iz te zemlje, na licu mjesta. Za ulazak u neke zemlje trebaju nam liječnički kartoni, potvrde da smo cijepljeni protiv npr. žute groznice, nekakvih boginja, ili da imamo terapiju protiv malarije i sličnih bolesti. Kroz vrijeme je bilo različitih epidemija što su digle gotovo cijeli svijet na noge. Najbliže nam je ptičja gripa, koja je uslijedila odmah nakon kravljeg ludila. Pregledavani su putnici i prtljage, letjelice, brodovi, vlakovi i kamioni, sve ne bi li se širenje ptičje gripe zaustavilo. Sredstva javnog priopćavanja bila su preplavljena s tim raznim ludilima i gripama. Prizori potresni. I mi smo u Hrvatskoj imali slučajeve, i dobro smo se obranili.

Međutim, ima jedan virus protiv kojeg se nismo obranili. Ili ga nismo još osvijestili?

Oni koji su putovali u Grčku, u Solunu, mogu razmišljati da su tamo pokupili i donijeli taj virus. Solun kao lučki grad, još od davnina, smješten u podnožju brda ima za razliku od našeg Zadra vrlo malen prostor ravnice do mora, do luke ispred koje na pristojnoj udaljenosti od rive stoje veliki brodovi i čekaju utovar/istovar. Kad se gleda s rive, stojeći pored spomenika Aleksandra Velikog izgleda da ti brodovi stoje na rubu Zemlje i drže da se more ne prolije. Nije to onako lijepo k'o Zadarski kanal kojeg kopno i otoci ukrašavaju tako da u zalazak sunčani stvore sliku kakve nigdje nema – rajskih ljepota. A u Solunu – na malom prostoru od rive do okolnih brda izgrađeno je bezbroj zgrada, zgradurina. Zgradurine visoke desetak katova, udaljene jedna od druge petnaestak metara, tako da susjed susjedu može brojit rižu u tanjuru za vrijeme ručka, i još štošta drugo.

Takvo slično urbanističko rješenje, prepuno deseterokatnica što se čvrsto drže jedna za drugu k'o Kineski zid može se vidjeti i u Bukureštu. Tamo se stječu čudni osjećaji hodajući po novijem dijelu grada koji je Nikolaj izgradio. U prsten povezane deseterokatnice, tako da ni sunca ni mjeseca ne možeš vidjeti, ako ti nisu baš iznad glave. Ulice nepokrpane, rupčagaste, loše pokrpane - izgledaju tako loše da se lako pomisli da od vremena Nikolaja nitko ništa nije uložio u održavanje ni ulica ni fasada.

Gledajući naše gradove stječe se dojam da je taj virus nesmiljene preizgrađenosti prije pet-šest godina prenesen iz Soluna i/li iz Bukurešta, ili nekog drugog grada s lošim urbanizmom, bez vizije, u  naše gradove: u Zagreb, u Zadar, u Split,… Jer, sve više sliče na Solun i Bukurešt.

I dok se na ptice i krave reagiralo najurgentnije, sada nitko ne ukazuje na kriznu, alarmantnu situaciju! Ta, epidemija je napala Lijepu našu! Grade se te neke interpolacije di triba i ne triba, gdje ima urbanističkih uvjeta i gdje ih nema. Čujemo da se i lažiraju dokumenti samo da bi se debelo zaradilo. U tim gradovima o parkiranju da i ne govorim, jer je već svaki drugi automobil u našim gradovima nepropisno parkirano - na zelenim površinama, na pješačkim prijelazima, na dječjim igralištima... Gradski oci nas deru troškovima parkiranja i pauka, kao da će s tim nešto riješiti. Neće riješiti ništa! Automobili se moraju negdje parkirati, a oni koji ne rade svoj posao neće moći sakriti svoju sramotu.

Prosječna ocjena korisnika