Preko (ne)uspjele privatizacije do štednje

Na kraju mandata, ujesen 2007. godine, Vlada RH je provela prodaju dionica HT iz svog portfelja na vrlo primjeren način. Sve po zakonu i sukladno najboljoj praksi, sve dobro planirano i provedeno. Može se reći da do sad nismo vidjeli tako nešto na ovim prostorima. Domaća i strana pamet okupila se i odradila ovu složenu zadaću, za koju su svi sudionici u svim elementima dobili izvrsne ocjene.

Prodaja dionica državnog udjela u INA-i kroz javnu ponudu, također je vrlo dobro provedena, ali sa značajno manjim interesom „malih“ investitora. Da, kao nacija smo pokazali da znamo i možemo prodati dio nacionalnog blaga sukladno najvišim standardima i najboljoj svjetskoj praksi.

Međutim, ako si osvijestimo da smo to napravili radi vraćanja duga umirovljenicima kao prvom cilju, a ne radi povećavanja nacionalnog bogatstva i razvitka financijskog tržišta, onda to otvara niz pitanja. Pitanja poput: je li tužba umirovljenika uopće bila opravdana? Tko će svim ostalim slojevima društva nadoknaditi izgubljen novac, nemogućnost poslovanja, napredovanja – potrošenu mladost? Zar nisu svi ravnopravno trebali platiti račun za slobodnu državu? Nije li vlast trebala na adekvatniji način osigurati bolji život umirovljenicima? Ali, tu smo gdje jesmo. I budući da je riječ o izvršenju sudske presude, treba prestati s pitanjima o opravdanosti ovog postupka.

Prije spomenutih transakcija (INA; HT), prodaja državnih udjela u najvećim hrvatskim trgovačkim društvima provedena je na manje transparentan način ili načine. I od tud nam u velikoj mjeri izvire gorak okus ukupnih gospodarskih i društvenih procesa u suvremenoj Hrvatskoj. Od ocjena da je država opljačkana i da je uništeno više stotina tisuća radnih mjesta pa do ocjene o kolonijalnom položaju koji smo stekli kroz proteklih osamnaest godina, a koji će tek biti vidljiv kad uđemo u EU. Banke su u stranom vlasništvu, turistički kompleks je u stranom vlasništvu, naftnu kompaniju i Telekom smo prodali u strano vlasništvo, … kad sve bilanciramo, ovih osamnaest godina, vidimo da nemamo što ostaviti svojoj djeci osim dugova i radnih mjesta, kojih su vlasnici stranci.

Je li ovom transakcijom barem ponuđeno da dio nacionalne imovine ostane u našim rukama??? Ako smo do sada morali nacionalno srebro prodavati da bi se uklopili u „veliku sliku“ svjetske politike i/ili vraćanje dugova prijateljima koji su nam na početku pomogli da se upišemo na svjetsku kartu kao samostalna država, hoćemo li o svojem bogatstvu konačno početi (više) samostalno odlučivati?

Uz ova pitanja tijekom procesa pripreme i provedbe prodaje dionica HT svakodnevno su se rađala brojna pitanja i javne rasprave. U raspravama se posljednjih tjedana nerijetko dalo čuti kako je cijela HT priča dobra predizborna taktika. Scenarij neodoljivo na to upućuje: neposredno pred parlamentarne izbore vladajuća je stranka „podijelila“ po par tisuća kuna velikom broju potencijalnih glasača. Kako birači imaju kratko pamćenje,  svakako će ih ovaj slatki poklan oraspoložiti da glasuju za „darovatelja“. Ili možda neće!? I to nije sve, jer država nastavlja s „poklonima“. U tijeku je daljnja privatizacija INA-e, na način da bivši i sadašnji zaposlenici mogu kupiti dionice po vrlo povoljnim uvjetima.

Ovaj je projekt privukao neočekivano puno štednje: „iz čarapa“, iz minusa na tekućim računima, namjenskih i nenamjenskih bankarskih kredita, iz stambenih štedionica, eurskih konverzija, preseljenja iz jednog u drugi vrijednosni papir, i sl. pa je prikupljeno dvostruko više sredstva u odnosu na vrijednost koja je u konačnici naplaćena za paket dionica koji je država prodala u ovoj transakciji. Kritike su išle za tim da je država po vrlo niskoj cijeni prodala dio naše imovine i tako propustila napuniti državni proračun, te u konačnici oštetila samu sebe, odnosno državljane.

Valja postaviti pitanje koji su stvarni učinci ovog procesa?

Hrvatska je ovim putem pokazala da ima modernu državnu upravu, da je izgradila zakonski i institucionalni okvir kakav imaju najrazvijenije zemlje Europe i svijeta. Financijsko tržište je besprijekorno odradilo ovu transakciju i uredno funkcionira sekundarno tržište. To je potvrđeno od domaćih i od inozemnih financijskih institucija, kroz ulaganja na hrvatskom financijskom tržištu. Konačno, i prinos na ovu dionicu je vrlo dobar. Sve skupa je rezultiralo i povećanom aktivnošću na Zagrebačkoj burzi. CROBEX je opet doživio „povijesne visine“, što znači da se trgovalo po višim cijenama i s drugim brojnim dionicama. Zagrebačka burza doživljava najljepše dane od svog osnutka.

Ono što ne treba smetnuti s uma sigurno su uloge i zadaće podsustava financijskog tržišta. Regulatori su izvrsno odradili svoj posao: Hrvatska narodna banka, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (Hanfa), te Ministarstvo financija. A agencija poznata po imenu SDA (Središnja depozitarna agencija), katastar svih vrijednosnih papira u Hrvata, i ovaj je put pokazala „da je prava“. Brokeri, analitičari, financijski savjetnici, menadžeri mirovinskih i investicijskih fondovi doživjeli su da imaju pune ruke posla i „širi izbor robe u izlogu financijskog tržišta“.

Ostaje nada da je i pravosuđe dobilo nove poticaje da se nadogradi za ove i nove izazove pa da prestanu pitanja tipa „kad će već ovo dioničarstvo i preuzimanja poduzeća prestati?“, i glavobolje što ih imaju.

Treba ukazati i na još neke pozitivne strane ove nove prakse Vlade. Kroz dvije javne ponude dionica na financijskom tržištu pokrenuto je više stotina tisuća građana, koji su po prvi put donijeli odluku da će štedjeti prihvaćajući nove rizike u odnosu na dosadašnju štednju „u čarapi“, u eurima, kod kuće ili u banci. Prije više godina slične učinke izazvala je ponuda  stambenih štedionica – opet uz veliki poticaj države, koji je kasnije „skresan“. Ili, porezne olakšice na životno osiguranje, i sl., koje su imale pozitivan odaziv stanovništva.

Da je država „našla kupca“ (kao u primjeru prodaje prve i/ili druge tranše dionica HT-a Deutsche-Telekom-u ili INA-e MOL-u), putem izravne pogodbe - možda je mogla i bolje proći. Ali, njoj to očito nije trebalo. Ispunila je plan financiranja državnog proračuna, vratila višak uplaćenih sredstava investitorima i razveselila brojne birače. Mogla je država „uzeti“ koju milijardu kuna više od prodaje dionica HT, te ih rasporediti za božićnice, povišice plaća, mirovina, porodiljskih transfera i/ili sličnih socijalnih transfera. Sve bi to otišlo u potrošnju, a značajan dio za uvoz robe, i naša makroekonomska slika izgledala bi još lošije. Ovako, ovom vrstom „transfera“ država je vratila više uplaćena sredstva pa će možda novopečeni investitori tražiti nove investicijske mogućnosti.

Ako ništa drugo, kad država krene u nove transakcije imat će polog dobrog iskustva novih i starih investitora i bit će joj lakše opet napraviti dobar posao. I privatni sektor već sada ima koristi od ovoga. Javna ponuda dionica Magme, Veterine i Atlantica potvrđuje.

Ili drugim riječima, budući da je država značajan dio sredstava vratila investitorima veće su nam šanse da domaćom štednjom financiramo očuvanje postojećih i kreiranje novih radnih mjesta. Iz kulture potrošnje, polako smo/ćemo krenuti u kulturu štednje, što bi bio najveći i dugoročni pozitivan učinak ovih „vježbanja“ Vlade RH. Zadovoljstvom investitora rađa se jedna nova populacija, koja bi mogla ubrzati proces stvaranja novog financijskog sustava.

Utemeljeno je nadati se da će se stanovništvo i poduzeća početi sve jače zaokretati od banaka (bankocentrični financijski sustava) ka tržištu kapitala (vrijednosnih papira), i na taj način omogućiti novu kvalitetu razvoja hrvatskog gospodarstva. Stoga bi bilo interesantno pogledati strukturu novih investitora u dionice HT-a i INA-e. Moglo bi se utvrditi koliki je udjel zaposlenih i udjel nezaposlenih, koliki je udjel umirovljenika a koliki udjel djece, koliki je udjel žena a koliki muškaraca. Ili, koliko su investirali siromašniji hrvatski državljani, a koliko bogatiji ili ne daj Bože „torbari“. Za očekivati je da će mnogi ostati na tržištu kapitala i bolje ga upoznati.

Usprkos činjenici da se i naša Vlada ponaša kao i sve na svijetu prije parlamentarnih izbora, treba ocijeniti da su dugoročne koristi od razvitka financijskog tržišta i nastajanja nove populacije investitora dobar polog za ostvarenje dugoročnog cilja – a to je razvitak kulture štednje a ne kulture potrošnje, što smo je njegovali proteklih desetljeća kroz razne povlastice, snižavanje carinskih i kamatnih stopa i sl.

Možda bismo trebali zaključiti da smo dosegli punoljetnost države i da s tim ide i zrelost odgovornih državljana, koji postaju svjesni da se štednjom i ulaganjima povećava životni standard, a ne državnim transferima.

Prosječna ocjena korisnika