| Autor: mr.sc. Ante Rončević,
Objavljeno: 26-09-2008 06:00
|
Pregledano : 616  |
Favoriti : Ništa |
Danas je mnogo onih koji se nazivaju ili koje nazivamo profesionalcima. O profesionalizaciji se govori kao o odnosu "čistih računa", izostanku sukoba interesa, nekorištenju povlaštenih informacija, poštivanju zakona i sl. O profesionalcima se govori kad neka osoba ili skupina ljudi dosegne vrhunski rezultat ili kad se nezakonito ponaša pa je "izostao profesionalizam".
U svakodnevnom govoru sportaši su i dalje najčešće profesionalci, a
uz njih je sve više stručnjaka koji su poduzetni i inovativni, koji
"svojim rukama", talentom i upornošću, u različitim djelatnostima
ostvaruju visoke iznadprosječne rezultate. Nameće se zaključak da su
profesionalci ljudi koji puno rade, ostvaruju vrhunske rezultate i puno
zarađuju, a da ne krše zakon!
| Moglo se zaključiti kako razapeti
između različitih ljestvica vrijednosti, živimo dva života. Jedan na
radnom mjestu i u javnosti, a drugi u obitelji. A to je muka!
|
U mladosti sam shvaćao da su sportaši jedini profesionalci, jer su
nogometaši, košarkaši, tenisači i boksači, koji su igrali u stranim
klubovima i zarađivali puno novaca bili predstavljani kao
profesionalci. Ostali radni ljudi nisu bili nazivani profesionalcima,
ni stručnjaci niti obični udruženi radnici, bez obzira što su
ostvarivali rezultate veće od planiranih, povećavali izvoz i smanjivali
uvoz.
Početkom devedesetih se počelo stvarati uvjete da bi svaki od
nas, koji je školovan, zdrav, mlad i spreman za avanturu slobodnog
tržišta i slobodnog poduzetništva, mogao biti uspješan poduzetnik.
Nicala su poduzeća takvom brzinom da se stjecao dojam kako smo svi
poduzetni i inovativni, stalno u društvu nekog uspješnog imućnog
čovjeka. Poduzetništvo se zahuktavalo tako da ga ni Domovinski rat nije
zaustavio. Od udruženog rada do neudruženih poduzetnika stigli smo u
vrlo kratkom razdoblju, a nove bogate i slavne pojedince otkrivamo
svaki dan. Mediji nas svaki dan bombardiraju i vijestima o zdravstvenim
problemima, o stresu koji "pere" uspješne, bogate i slavne ili da su
prekoračili zakon.
Tijekom vremena sam učio (i još uvijek učim) tko su profesionalci i što je
profesionalizam. Od studenog 1993. godine o tome češće razmišljam. Toga
dana sam na pogrebu jednog teologa doživio pravi šok! Predvoditelj
(katoličkog) pogrebnog obreda, poznati hrvatski bibličar, rekao je o
svom kolegi da je bio profesionalac, jer je u svom životu, kroz svoj
predani rad redovnika, svećenika i bibličara ostvarivao svoje spasenje.
– Može li franjevac biti profesionalac!? Od tada se moja slika o
profesionalcima počela mijenjati.
Neki dan mi je bilo drago kad su javno raspravljali o jednoj struci
pokušavajući odgovoriti na pitanje kako bi se strukovnjaci trebali
ponašati? U prilično dugoj raspravi nisu mogli doći do zajedničkog
odgovora. Onda se jedan od sugovornika javio i u "jednoj riječi"
odgovorio na pitanje. – Treba biti profesionalac u svom poslu! Ipak, i
nakon toga nisu došli do kraja u iznošenju odrednica tko su
profesionalci, valjda zato što su za stolom bili ljudi različitih
svjetonazora, pa je diskusija bila pomalo "u rukavicama". Ostalo je
nedorečeno i nisu se usuglasili. Moglo se zaključiti kako razapeti
između različitih ljestvica vrijednosti, živimo dva života. Jedan na
radnom mjestu i u javnosti, a drugi u obitelji. A to je muka!
|
|
|