Ženski nogomet

Već sedmu godinu zaredom igram nogomet u jednoj sportskoj dvorani, jedne od novozagrebačkih srednjih škola. Svakog petka u kasnu uru počnemo pa tako kasno i završimo; još „treće poluvrijeme“ (analiza društvenih događanja), pa to potraje i do iza ponoći.

Toga petka, pozdravljajući se s Profesorom - gospodinom koji nam je domaćin gotovo svakog petka - upitali smo se koliko je slobodan i radi li dvorana slijedeći tjedan. „Da, da! Radimo sve dane osim na Silvestrovo i na Novu. I sutra, i u nedjelju!“

Onda jedan od nas, koji svaki dan vozi kćer na utrinski bazen radi treninga plivanja, otvori temu na način da je šteta što se ista graditeljska-projektna dokumentacija npr. utrinskog bazena (koja je značajna sastavnica u troškovima izgradnje i održavanja objekta), ne koristi i za pet drugih lokacija u Gradu, pa i šire. Tako bi se značajno smanjili troškovi izgradnje, ali i upravljanja održavanjem (identičnih) sportskih objekata, i što je najvažnije izgradilo više sportskih objekata.

Na to se nadovezao Profesor i potvrdio da se tako radi u bogatim skandinavskim zemljama. „Oni naprave desetak „konfekcijskih“ dvorana za najšire potrebe, a „za pokazati se“ naprave neku posebnu, skuplju.“ I, tako smo se dotakli stare priče o manjku adekvatnih prostora za sportske aktivnosti – za sve, od onih vrtićke dobi do generacije treće dobi.

Na to se nadovezao jedan između nas pa primijeti da je kod skandinavaca to moguće jer je velik broj žena na vlasti, na mjestima (u tijelima) na kojim se odlučuje. I da su žene racionalnije, pažljivije, štedljivije, brižnije, i što sve ne, te doda i to da su manje podložne mitu i korupciji. Tu smo stali i pozdravili se, jer su i ostali suigrači završili spremanje u svlačionici i sušenje kose na hodniku, te Profesoru poželjeli sve najbolje u Novoj godini.

Međutim, na putu do prostora za „treće poluvrijeme“ pa i tamo, naša je rasprava došla i do ženskih prava i feminizma. Nametnulo se kao zaključak da je skandinavska priča ili priče o zastupljenosti žena u tom dijelu Europe, od dalekog nam sjevera pa do naših krajeva, ali nažalost i u drugim (ne samo tranzicijskim) zemljama Europe, doživjela metamorfozu.

Što je naša analiza pokazala? Kako smo do spomenutog zaključka došli?

Evidentno je da na prostoru Skandinavije brojne žene obnašaju javne dužnosti, kako na državnoj tako i na regionalnoj i lokalnoj razini. Evidentno je da su primjereno obrazovane i vrlo uspješne na dužnostima koje obnašaju. Isto tako, evidentno je da u tim zemljama državna uprava i poduzeća ulažu iznadprosječno u cijeloživotno obrazovanje stanovništva; da je tamo nastala teorija upravljanja intelektualnim kapitalom (upravljanje znanjem). Ali isto tako, evidentno je da je tamo stopa korupcije ponajniža na svijetu, da tamo ne postoji pojam bespravne izgradnje stambenih kuća, prometnica, sportskih dvorana ili sl. Za razliku, od skandinavskih zemalja u južnom dijelu Europe sve nabrojene anomalije postoje i doimaju se neiskorjenjivima.

A što mi imamo u Hrvatskoj od žena u javnom životu, to je gotovo na simboličkoj razini. Po broju žena u javnom životu možda bi se i uklopili u neke europske prosjeke, ali uspoređujući ih po dužnostima koje obnašaju, tu je evidentan zaostatak Hrvatske.

Ipak, možda smo počeli učiti i primjenjivati skandinavski model. Do sada su kod nas žene imenovane, kad je o ministarskim resorima riječ, najčešće tamo gdje je „vruć krumpir“. Međutim, npr. kad je riječ o javnim ili komunalnim poduzećima (onima što su u državnom, lokalnom vlasništvu), tu gotovo da i nema mjesta ženama. Spomenuta metamorfoza na razini pojave ili prakse, u transferu od Skandinavije do Hrvatske dogodila se u slijedećem. Mi smo uspostavili (dobili) nekoliko udruga za zaštitu, ili za borbu za ženska prava, koje s vremena na vrijeme „dignu glas“, i to je sve.

Vraćajući se na spomenuti zaključak s „trećeg poluvremena“, to bi u praksi trebalo izgledati ovako: sve više žena u životu zajednice na lokalnoj, županijskoj i državnoj razini nam je sve više potrebno baš iz gore spomenutih razloga. Stoga, one zajednice koje budu imale hrabrosti pozvati i prihvatiti žene u javnom životu prije će se riješiti brojnih problema: mita, korupcije, bespravne gradnje, droge, prostitucije, nasilništva,…

U protivnom, što će nam se događati ako i dalje rigidno nastojimo žene isključivati iz javnog života?

Odgovor je vrlo jednostavan: Što i do sad! Stvara se toliko buke oko „nekih feministkinja, koje su to profesionalno, jer za to primaju plaću i slikaju se u medijima, a niša ne ide nabolje“. Zato, većom zastupljenošću i značajnijim ulogama žena u javnom životu bit će lakše i ugodnije, jer će se stvarati manje od gore nabrojenih, gorućih problema u Hrvatskoj. Neka ovo bude jedan od odgovora na staro pitanje kako „skandinavizirati“ Lijepu našu.

Prosječna ocjena korisnika