Eto ljeto

Doduše, na more idu i kulturnjaci, umjetnici itd, oni se ne mogu riješti svoje artprtljage, pa ju nose sa sobom gdje god bili i tako spajaju ugodno s korisnim, ljetuju i djeluju!

Na priobalju je za njih mali ljetni raj bez većeg grijeha jer ionako to što oni čine ne vide baš svi, pogotovo ne oni zainteresirani, već zapravo slučajni likovi sa sunčanim naočalama i možda slamnatim šeširom na glavi. Ima i ozbiljnijih organiziranih događaja, nastupa, čak festivala dramsko-muzičkog žanra, koji bi trebali biti "fešte za furešte".

No taj žanr nas ne zanima, ostavimo ga uvrnutim dnevnim kritičarima koji svoje osvrte s mora šalju u kopnene medije i tako opravdavaju svoje dnevnice, kao i sve ono što su poreski obveznici uložili u vrlo skupe premijere bez repriza. Sve više je i likovnih priredbi, izložbi, performansa koji bujaju na tankoj dugačkoj liniji od Rovinja do Dubrovnika.

Hrvatska je zemlja malih brojeva (površina, broj stanovnika i da ne nabrajam). Ipak, dva broja su izuzetno velika, broj otoka i dužina obale. Eto, baš ta duga duga obala sa više od tisuću otoka je (ne)pregledan prostor kojeg ćemo ovdje obraditi. Ljeti nam pogled pada na dolje, niže pupka, koji bi u slici Hrvatske mogao biti gradić Gospić, a sa morske strane Velebita je Hrvatska rastegla noge kao u onoj prokazanoj reklami za Sava gume, čiji je moto, "dobro prijanjanje", skandalizirao javnost.

Samo ljeto nije prostor vulgarnosti, to što vas spodobe u sunčanim naoćalama ne gledaju u lice već nešto niže i što ljeto doživljavate kao izložbu antičkih torza na osunčanom mediteranu je sasvim normalna stvar, zbog kojih mnogi i kreću na jug bilo da vide ili da bi bili viđeni, a najprirodnije je i jedno i drugo. Evo, tu oko mene se doslovno dodiruju nepoznata tijela sa svh strana svijeta na čuvenom bolskom trokutu. Njihova brončana boja i višesatna nepomičnost je izuzetan park skulptura na otvorenom, neponovljiv i originalan, pa sam ga i ja došao odgledati.

U samom mjestu Bolu, a vjerojatno je tako i na cijelom otoku, na staklima trgovina je heraldički oblikovana naljepnica na kojoj piše, ni manje ni više već, BRAČ OTOK UMJETNOSTI. Ne znam što je "pisnik" mislio, a ja sam kao dječarac bio siguran da se bračna putovanja odvijaju baš na Braču.

Danas sam pak siguran da bi GOLI OTOK bio najprikladniji za nudiste, a ne za neke artkolonije kako se po medijima predlagalo. Dok u večernjoj vrevi možete vidjeti jeftinog portretistu kako navlači turiste da sjednu ispred njegova štafelaja, mladi ali i odrasli se ljube, zabavljaju ili predaju zaboravu od svakodnevnice u koju će se morati vratiti kad ljetu dođe kraj.

Neki napisi u novinama (koje se sve manje čitaju) ili kratkim tv osvrtima, a rijeđe se nešto nađe i na internetu, nas upućuju da je suvremena umjetnost stigla i na otoke. Kiparica Ujević ima park skulptura na otoku Silbi.

U Starigradu na Hvaru možemo vidjeti što je Nika Radić "snimila" ("kraj geste"), na Rabu izlaže slikarica Paulina Jazvić. Na Zlarinu je aktivna galerija Punta arta zagrebačke kustosice Marine Viculin. Na Korčuli je svježa "Siva zona" koju vodi Darko Fritz sa suvremenim medijskim projektima (Lala Rašić, Boris Cvitanović, Ivan Faktor, Slaven Tolj). Tomislav Kličko se ubacio sa svojim agilnim programom, svaki tjedan jedan umjetnik, u Gradsku knjižnicu u Komiži na Visu.

Tu će svoju artprtljagu iskrcati sveprisutni Kožarić, ali i Greiner, Vlasta Žanić, Ivana Franke, Lovro artuković i druga poznata imena hrvatske suvremene.

Sad se već možda pitate kako ću ja to sve stići vidjeti i vama kritički obraditi. Nikako! Ali mislim da to i nije nužno za ljetni neobvezni osvrt...da ne kažem da je možda i bolje da ih nisam vidio već da se služim zamućenom slikom koju zovemo svojim sjećanjem.

Jednom sam ušao u okulističku ordinaciju sa velikom čekaonicom čiji su zidovi bili obilato popunjeni uljanim slikama. Na klupi je bio i katalog izložbe nekog akademskog slikara sa urednim tekstom poznatog kritičara. Zapravo, sve je korektno i uredu osim činjenice da ljudi koji dolaze popraviti svoj vid te slike vide svojim deformiranim vidom na svoj način sve dotle da ih mnogi i ne mogu vidjeti.

Kako se ne mogu ipak osvrnuti na sve što nisam vidio, ograničit ću se samo na jedan primjer.

Izložba Matka Trebotića u Sponzi, na poziv voditelja Dubrovačkih ljetnih igara, kao likovni program ovog polustoljetnog kultnokulturnog ljeta u Dubrovniku. Matko Trebotić, školovani arhitekt, čiji je rapidograf sa pausa odlutao na akvarelpapir, ostvario je izuzetne male formate. Starohrvatska crkvica sa tamnim čepresom u tlocrtnoj slici grobova predaka i malo crvenih mrlja akcentirane krvi su prepoznate i izvan naših granica. Nakon te prve faze "povijesnih zapisa" uslijedila su ulja većeg formata sa nefigurativnom figuracijom i nanosima boje u duhu velikana Cezanne-a.

Neke instalacije sa "braškon zemljon i kamenim suhozidom" su ga odveli ka Boys-u s kojim se je navodno i družio. Neke instalacije sa križom su tako bile i potpisane. Ipak, puknut ću ako ne kažem da je Trebotić ime stekao na "mićim" kućicama-crkvicama i njihovoj simboličkoj ikonografiji.

Najnovija izložba u Sponzi spaja neke od njegovih "znakova" iz ranijih perioda, ali...

Koristeći ikonografiju povijesno-kulturnih ikona Dubrovnika (Držić, Gundulić, Cvijeta Zuzorić i druge; izložbu nisam vidio) u formi računalnog isprinta njegovih gesta i površina obojenih autorskim kistom, ušao je u postupak i imidž Mersada Berbera s nešto malo mediteranskog štiha.

Oblaganje stupova sponze u pravilne zlatno lomljive plohe daju Sponzi tankoćutan i kulturološki impresivan ugođaj. Trokutasta instalacija na sredini je također pun pogodak i ne znam (ili možda znam) kako i zašto je Matko "usvojio" Berberove slike i pokvario svoju odličnu instalaciju.

Da, danas se kritike više i ne pišu, to su samo izvješća o s otvaranja sa pokojom rečenicom iz kataloga koja je stoga naravno pozitivna... pa kad napišete negativnu kritiku o nekoj izložbi morate biti obzirni.

Zato - dragi Matko, oprosti, ja tvoju izložbu nisam vidio, i ako te to tješi, Berberu se neću ispričati.

Prosječna ocjena korisnika