Naslov i podnaslov

Puste teorije o slikarstvu, kao i one za i protiv ove umjetničke prakse izostavile su problem naziva ili naslova djela. Kritčkom oku i ne samo njemu je djelo bilo samo razumljivo ako ga može dobro odgledat i sam potpis nije bio presudan. Uostalom, tko će ići do zida na kojem slika visi i u neprimjerenom položaju sa dioptrijom na nosu čitati inventarnu oznaku. Sam potpis ispod djela kojeg u galerijama i muzejima uvijek i nema je nekako u drugom planu.

 

Zamislite da nam netko otkrije da su i prahistorijske slikarije u Altamiri imale potpis, od srca bi se nasmijali. Potpis ili legenda pod slikom su ime autora, naslov i godina nastanka djela. Međutim, djela neopredmetljenih linija i boja u doba apstrakcije imaju najviše problema sa naslovom ili potpisom pod sliku.

 

Čisto po navici - kada djelo ima naslov, a nije baš "bistro" što predstavlja, oko ga pokušava odgonetnuti i spoznati prema naslovu. Najduhovitiji je svakoko genijalni Kazimir Maljevič koji svoje povijesno platno jednostavno nazove "Crni kvadrat na bijelom polju", i tako otkloni svaku zagonetku što je autor htio reći, jer je autor i naslikao samo crni kvadrat koji je manji od površine slike pa je zato na bijelom polju.

 

Neki su slikari apstrakcije pribjegavali i brojevima rimskim i arapskim, vjerojatno da bi se kod skladištenja ili deponiranja djela znalo o kojem komadu platna je riječ. Znali su se koristiti i iskustvima muzičara koji simfonijama daju samo brojeve, ali i zvučni akcent (u D-duru ili C-molu) te bi u naziv uključivali boju (u plavom, ružičasta faza, etc). No, i nije sve tako, ima i realističkih a zagonetnih slika: dadaistima i nadrealistima je potpis bio ključ za čitanje njihovog naslikanog rebusa.

 

I u ranijoj povijesti slikarstva bilo je slika koje su baš svojim naslovom plijenili pozornost publike i kritike. "Noćna straža" Rembrandta van Rijna je bila odbijena od naručitelja (nekog ceha, koji je želio dostojanstvenu kompoziciju likova), pa joj je autor morao dati ovaj zagonetni naslov.  "Pogreb u Ornansu" (Gustave Courbet: L'enterrement a Ornans), u kojem slikar slika svoje mještane kako njega ispraćaju na vječni počinak,  također je bila intrigantna.

 

"Doručak na travi" Eduada Maneta, vunderkinda budućih impresionista, uzrujao je tadašnje Parižane, jer je dama sasvim naga, a dvojac mušketira ima i šešir na glavi...

 

Eto, imamo i mi u Zagrebu jednu "neobičnu" sliku. Jedna slika slikara Artukovića je medijski mamac za njegovu retrospektivu izložbu u Klovićevim dvorima. "Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popovog polja Republici Hrvatskoj (Wer Hat Das Bier Bestellt?)"  naziv je ove "povijesne" slike dimenzija 5 puta 3 metra. Naziv slike, navodno, nije politički motiviran, ni autorov stav, već kako je nekoliko puta izjavljivao - "umjetnik ima pravo biti politički nekorektan".

 

Slika je dovršavana u galeriji Klovićevi dvori, u sobi gdje je i izložena. Kako Artuković živi u Berlinu, u Zagrebu nema gdje raditi, pa je Klovićeve dvore pretvorio u privremeni atelje. Za sliku je sam rekao: "Riječ je o lažnopovijesnoj slici, događaju koji se nije dogodio, parodiji na historijsko slikarstvo i parodiji na politiku".

 

Igor Mirković je snimio  dokumentarni film o nastajanju slike pod nazivom "Berlinska deklaracija" čija premijera je zakazana za 26. svibnja u kinu Europa, a prema viđenom, sve govori u prilog tome da će slika biti okarakterizirana kao remek-djelo hrvatske suvremene umjetnosti.

 

Jedan od protagonista na slici na ploči za crtanje skicira kartu zemalja bivše Jugoslavije, dok ga promatra njegovo dijete, ništa drugo zapravo ne korespondira s naslovom. Riječ je o skupini ljudi koji su se našli na piću u obližnjem kafiću. Artuković je svakog od njih skicirao, a skice ponio sa sobom u Zagreb, a za njim su došli i naslikani i pozirali medijima ispred dovršene slike na otvorenju. Navodno je inspiraciju slikar potražio u skupnoj fotografiji nastaloj u Daytonu prilikom potpisivanja Daytonskog sporazuma o Bosni i Hercegovini 1995. godine.

 

Evo i nekoliko zanimljivih komentara na internetu: "Artuković, Artuković, hm, da, slikar Artuković", ili "Izuzetno duhovito i ironično, na sličan način su 'velike teme' ironizirali tandem Božesačuvaj 90-ih" ... ili čak: "a jel imam ja prava biti politički nekorektan pa reć da bi i ovog Artukovića trebalo pod hitno optužit, osudit i objesit na Trgu bana JJ kao upozorenje Bozanićima i ostatku proustaško klerofašističkog miljea? Ako nemam, onda je to diskriminacija!"

Kao i "Bravo legendo, tesko je nać umjetnika s ironijom....ne obaziri se na neznalice koje ne vide dalje od nosa i ne razume smisao tvoje umjetnosti .... jos jednom bravo!"… 

 

Evo i nekoliko medijskih crtica o pravom Daytonskom sporazumu: "Daytonski mirovni sporazum kojim je okončao najgori oružani sukob u Europi od konca Drugog svjetskog rata."

 

Ili "Rusija će dosljedno podržavati Bosnu i Hercegovinu na osnovu Daytonskog sporazuma, odnosno uz suglasnost srpskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda'"

 

Ili protivljenja: "Ove novine su zaključile da je Daytonski sporazum bezvrijedan: 'Nitko ne vjeruje u budućnost ove države (Bosne) - osim civilnih službenika", te "Najveća greška Daytonskog sporazuma je to što smo dozvolili Republici Srpskoj da zadrži pridjev Republika. Mislili smo da ta riječ nema ništa veće značenje..."

 

Finale: "Kada je na redovitoj sjednici Predsjedništva BiH predsjedavajući Željko Komšić prisutnima otkrio da je nestao originalni primjerak Daytonskog sporazuma, ..."

 

Je li slika slikara Artukovića povijsno slikarstvo s političkom podlogom ili nije, ostavljam vam da zaključite sami bez mojih navada ili zanovijetanja. Lijepo je bilo vidjeti začuđena lica i gužvu upravo ispred ove slike, među njima i neke poznate političke pa i gospodarstvene face, kao primjerice gospodina Vicu Vukojevića ili Milana Artukovića (prvog čovjeka zagrebačkog Francka) kako zajedno prebrojavaju protagoniste na slikarevoj slici, jer to je slika sa naslovom i podnaslovom.