Nezaštićeni svjedok

Pa sad mi svi u ponečem od toga što drugi nisu na vrijeme, ili nisu ni željeli riješiti, rješavamo i ne znajući da smo uključeni, doniramo neku pinkicu preko SMS-a i tome slično. Donacije pojedinaca su sasvim izdvojene i njihov učinak je obilježen imenom donatora, ma kakav on bio. Donacija u novcu rade oni koji ga imaju, ne svi - njima je potrebna je ideja, cilj ili barem problem zbog kojeg oni to čine...

Donacija organa je nekako najživotnija, jer se poklanja dio tijela ili barem krv za drugu i to najčešće sasvim nepoznatu osobu. Donacija umjetnina je duhovno-kulturna kategorija koju mogu rijetki učiniti. Kolekcionari ili strastveni ljubitelji umjetničkih dijela i predmeta zaviještaju svoju zbirku, ili ostavštinu, na korist i čuvanje budućim generacijama.

Hvalevrijedno, ako to kolekcija i djela u njoj to zavrijeđuju. Primjerice, Ante Topić-Mimara nam je ostavio svoj muzej, a umjetnik Vladimir Dodig-Trokut (performer, radikalist,  akcijaš, majstor reciklaža društvene i mentalne angažiranosti) godinama gradu Zagrebu nudi svoj Antimuzej...

Na zgradi Gimnasiuma u Donjem gradu je danas veliki natpis MIMARA, a Dodig svoju zbirku još nije uspio nigdje smjestiti i ona postupno propada. I jedan i drugi su imali dobre namjere...

Dobra namjera je svaka darovnica, ako se za uzvrat nešto veliko ne traži. U narodu se to oduvijek zove dar. Jedna grčka izreka nas podučava i nečem drugom: "Čuvaj se Danajaca i kad darove nose".

Izraz Danajski dar je opasan i poguban neprijateljski dar. Danajci su bili grčko pleme i stanovnici grada Arga na Peloponezu, potomci su mitskog kralja Danaja.

Tu je i poznati mit o neosvojivoj Troji i njenom osvajanju s pomoću Trojanskog konja. Trojanski konj je pojam iz grčke mitologije. Grci su godinama bezuspješno pokušavali osvojiti grad Troju. To im je uspjelo tek kada je vidovnjak Kalchas sazvao sve važnije tadašnje ratnike i rekao im da Troju mogu samo osvojiti uz pomoć lukavstva. Ne, tu priču zasigurno znate i nećemo ju nastaviti.

Ima jedna suvremena za koju baš i nisu svi čuli i u nju bili upućeni. Suvremeni trojanski konj ili "trojanac" je računalni program koji se pretvara da je kao i svaki drugi korisnički program. Međutim, jednom kada se pokrene otkriva svoje pravo lice i počinje uništavanje memorije cijelog diska.

Većina trojanaca ima nazive vrlo slične ili uobičajenim korisničkim programima s posebno primamljivim aplikacijama. Za razliku od računalnih virusa i crva, trojanski konj ne može sam sebe umnožavati, ali se može predstaviti kao igrica ili zanimljiv sadržaj koji vam neko šalje u e-mail poruci. Kada se pokrene, na u se može instalirati aplikacija za udaljenu kontrolu i tako s trojanskim konjem provalnik može ukrasti passworde, može sve…

Da, zamara vas ova dosadna priča o računalnom mitu i zbilji. Vratimo se mi naslovu. Zagrebački, hrvatski i međunarodni bard kiparske umjetnosti Dušan Džamonja sprema svoju donaciju gradu zagrebu već više desetljeća. O kiparu Džamonji i njegovom djelu se puno toga zna, ali on nas ovih dana uvjerava da će na retrospektivnoj izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt biti i iznenađenja.

Izložba je ciljani prikaz izbora radova za željenu donaciju. Autor napominje da ih je posebno za tu zgodu čuvao i nije ih htio prepustiti kolekcionarima, art tržištu, pa i cijenjenim svjetskim muzejima po europskim metropolama.

Njegova najkraća rana biografija: Kipar Dušan Džamonja rođen je 1928. godine u Strumici u Makedoniji. Porijeklom je iz Hercegovine, 1934. godine pohađa osnovnu školu u Zagrebu, a 1945. upisao se na Akademiju likovnih umjetnosti: prve dvije godine je bio u klasi Vanje Radauša, kasnije kod Kršinića, i specijalci kod Augustinčića. Prvu izložbu priredio je već 1954., a iste godine prvi put je sudjelovao i na bijenalu u Veneciji. Nakon toga su mu manje više sva vrata bila otvorena, jer je rabio forme koje su pogodovale režimu. Obilježio je vrijeme II. svjetskog rata apstrakcijom: više spomenika žrtvama antifašizma.

Autor velike autohtonosti i strpljivosti: čavao do čavla, zaobljene forme, rđavocrni metal, bogatstvo u asketskom izrazu itd šalje poruku o prostoru i obliku za smještaj ove posebne donacije.

Jedna velika okrugla zgrada (paviljon) za kojeg je arhitekt Richter svojedobno rekao da joj ne zna prići jer ulaz u krug može biti u bilo kojoj točci kružnog oblika, stoga joj je unutrašnjost arhitekt "oštrog kuta" izrezao kao rođendansku tortu u kojoj je bio Muzej revolucije naroda Hrvatske. Devedesetih je objekt očišćen i nakon većeg natezanja konopa između politike i umjetnika vraćen svojoj prvobitnoj svrsi - sada je to izložbeni prostor hrvatskih likovnih umjetnika.

Njegova arhitektura je "darovnica" Ivana Meštrovića, koja oblikovno sasvim podsjeća na njegov (uvećani) mauzolej u Otavicama. Usamljena na trgu koji i nije pravi trg, već zelena površina s nekoliko velikih panoa za jumbo plakate i par slučajnih stabala koje zapišavaju psi dok ih okolni stanari izvode u šetnju, dok automobili i tramvaji rade širi krug kao da je u pitanju pista neke domaće Formule 1.

To je trg koji je više puta mijenjao ime. Danas se kao i prije devedestih ponovno zove Trg žrtava fašizma. Zbog jednog preuređenja u četrdesetima kada je bio obilježen minaretima, narod ga i danas zove "Džamija".

Ukratko, interijer i eksterijer "džamije" idealno preslikavaju Džamonjin kiparski i umjetnički opus svietske vrijednosti. Podudarnost oblika, izdvojenost u prostoru, zelena površina za kipove izvan paviljona…

Čuveni kružni svod sa svjetlosnom kupolom doima se kao da ga je Džamonja dizajnirao. Na mjestu današnje fontane bi mogla biti jedna veća forma, uokolo paviljona više manjih…

Ne znam kako bi reagirali okolni stanari koji bi izgubili svoj park za pse, ali Trg žrtava fašizma ima sve atribute za ovu donaciju, a grad Zagreb neka hrvatskim umjetnicima izgradi novi dom i izložbeni prostor! Možda bi se pojavio i ironičan slogan "Džamija Džamonji!", ali otrpio bi on to kao i onaj iz sedamdesetih, kada su ga zbog uporabe čavala prozvali "Dule ekser". Međutim, ključno pitanje je kud sa HDLU-om koji se ovdje napokon udomio.

Hrvatskim umjetnicima treba sagraditi njihov novi hram s tehnologijom i prostornosti 21. stoljeća i "mirna Bosna". Možda će sad netko pustiti dugi nos i zamotati ga oko cijelog paviljona (ne mislim na Kožarića), ali neka se nimalo ne plaši, jer ni raniji moji prijedlozi nisu imali nikakva učinka - ova kolumna i nije u tu svrhu otvorena.

By the way, ja nisam poklonik ovog autora - nije na meni da ga ocijenjujem. Za vas koji se ne slažete, još uvijek vrijedi ona grčka izreka: Bojim se Danajaca i kad darove nose!, ili kao što Laokon reče: “Quidquid id est, timeo Danaos et dona ferentes!”. Razmišljao sam i o tome da cijeli  tekst bude na latinskom, ali nisam našao prevoditelja koji bi to donirao, a pitanje je bi li latinski odobrio glavni urednik.

Pročitajte i ostale tekstove Borisa Ljubičića na Poduzetnoj:

Predsjednik

Konji lipicaneri

100, 300, tisuću ili ...

Prosječna ocjena korisnika