Štednja

Naravno, štednja nije od jučer. "U štediše svega biše, u radiše i još više“, slogan iz vremena Stipice Radića i njegovog Hrvatskog radiše se može čuti i ovih dana. Povijesni kotač unatrag je naša poznata krilatica, pa nerijetko čujemo onu: "U boj u boj..." ili "Za dom..."

 

U 2009. nas čeka veća nevolja, pa po internetu vidim i "Ustaniii bane Jelačićuuuuuu, Hrvatska te zove, zove..."

 

Sva ova zapomaganja i prijedlozi o odricanju od životnih, pa i zagrobnih "suvišnih" troškova su kao nikad do sad uznemirila širu javnost. S druge strane granice, u Europi ili samo susjednoj Sloveniji ne misle tako.

 

Velika Britanija zagovara rastrošnost, da se kotač cirkulacije novca ne bi naglo zaustavio. No, svatko danas ima ono što ima iako je jučer sanjao da ima ono što zapravo nema. Nije samo glavni krivac - Amerika - u banani, već i državica na otoku bez pravih granica i sa manje od pola miljuna stanovnika: Island. Usput, to je država koja se prva javila povijesnog 15. siječnja 1992. u HRT-ovu emisiju i priznala Hrvatsku kao novu državu na karti Europe i svijeta. Krediti i MMF-ova pripomoć više nije na cijeni.

 

Kažu da su igre na sreću zadnja nada, a statistike pokazuju da su im prihodi u porastu. "Tko ne riskira, taj ne profitira", i tome slično.

U ne tako starom vicu Poljak želi uložiti u banku teško stečenih 500 dolara. Naravno, oklijeva, ali ipak pita za savjet direktora banke je li banka sigurna. Direktor će: "Naravno, iz nje stoji poljska država".

"Hm", reče štediša: "Što ako propadne i Poljska?"

Na to će direktor: "Iza nje je moćni Sovjetski savez!".

"Da, ali ako i on propadne?"

"Oh, oh, pa za to se isplati dati i više od 500 dolara!"

 

Zato, dragi porezni obveznici, kako nam političari ovih dana tepaju, dajte ono više u zajednički proračun, pa ćemo isplivati u 2009. ili već do kada kriza bude. E, da, sad je ono posebno osjetljivo pitanje tko koliko treba stisnuti kajiš, na čijim je leđima veći teret, tko je više a tko manje pogođen ili zakinut i tako dalje. Stručni savjetnici i ekonomisti govore o programiranju i reprogramiranju, a mi građani u ovih deset-petnaest godina programa vidjeli nismo.

 

Otprilike - pogledajmo kako to rade drugi, pa ćemo i mi od njih uzeti neku ideju i to je to.

 

NE!

 

Baš u ovoj situaciji se spoznaju vrijednosni parametri razvojnog programa i oblikuju dugoročni ciljevi. Hrvatska se tek oblikuje. Ovo je druga faza njenog priznanja. 1991. nas je priznao mali Island, a sada moramo priznati sami sebe.

 

U medijskim, najviše televizijskim raspravama se interviuiraju ili sučeljavaju interesne skupine po funkciji ili stručnosti, svaki od njih istrese svoje i ništa...

 

Pa zaboga, nama trebaju pametni vizionari, a ne oni koji će nam čitave litanije iznijeti o osobnom broju pojedinca po kojem ćemo moći utvrditi njegove prihode... Štednja, ili bolje reći - racionalna potrošnja, je samo osnovica za začetak razvojnih ideja.

 

Zato molim vas: "Ne okrećite leđa Hrvatskoj!"