Antonia Rusković jedna je od najpoznatijih, najdarovitijih i najtraženijih mladih dubrovačkih slikarica koja živi i stvara u Konavlima. Rođena je 1973. godine u Dubrovniku, a diplomirala je u klasi prof. Đure Sedera na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svojoj sredini već je afirmirana slikarica, no kao vrlo angažirana i poduzetna žena pokrenula je i pokreće niz akcija važnih za podneblje u kojem živi.
Jedan od tih akcija jest i Muzej svile kojeg želi osnovati u svojim Konavlima. No, ima tu i još štošta što svjedoči kako jedna socijalno osviještena i nesebična privatna inicijativa može puno učiniti za svoj grad i ljude u njemu.
Organizatorica je i škole slikanja u Konavlima, te osnivačica male likovne radionice MALIRAČI koja okuplja stotinjak djece s područja Konavala. U svu tu djelatnost logično se uklapa i njezin ekološki angažman, a sve u želji očuvanja ljepota i tradicije rodnoga konavoskog kraja.
No, kako je došlo do svega toga?
Odmah po završetku zagrebačke Akademije, Antonija Rusković učinila je nešto posve suprotno od onog što čini većina njezinih mladih kolega koji ili ostaju u Zagrebu ili se otiskuju još dalje u svijet! Ona se vraća natrag u Ćilipe, neki bi rekli u provinciju, no ona je točno znala što radi.
Što je to bilo?
- Moj povratak u Konavle nakon 8 godina Zagreba bio je prirodan izbor. Duboko vjerujem da smo određeni prostorom u kojem smo rođeni i koliko god je Zagreb otvarao mogućnosti za napredovanje u slikarstvu, bilo ponudom izložaba, učitelja, kolega ili samo školovanja, moj mi je Mediteran prejako mirisao.
Konavle su jedan čaroban prostor Držićevih pastorala, gdje ja vrlo jasno razaznajem svijet vila od svijeta zemljana koji se tu prepliću jednom krasnom simbiozom. Moja ticala ništa slično nisu mogla dokučiti u Zagrebu.
Moje slikarstvo ovdje uživa u ponudi motiva, boja, omjera i odnosa moga kraja i njegovih mijena, iako je malo zakinuto u odmjeravanju u trendovima i u kolektivnom umjetničkom izričaju. S tim sam se i pomirila. Čini mi se da je ovaj moj život u Konavlima bezvremenski, nekad mi se čini da kasnim koje stoljeće, a nekad se osjećam toliko ispred svog vremena.
Tako o svojem nadahnuću govori slikarica zagledana u svoje velike uzore čije se upoznavanje sa slikarstvom otvorilo, kako kaže, u hladnim zimskim interijerima dubrovačkih kuća koje su po zidovima nosile tople igre boja Dulčića, Masle, Pulitike, kasnije Peka, Trostmana, pa i Vojvodića.
Otkuda takav slikarski izbor u kojem je u prvome planu tradicija, njezin nastavak i istraživanje?
- Čini mi se da bi ljubav prema tradiciji u ovo naše brzo potrošačko doba bila jedina slamka spasa naše duhovnosti. Napuštanje svijeta predmeta sa značenjem, bilo ritualnih, bilo socijalnih, naš takozvani minimalizam današnjice nije minimalizam nevažnog nego minimalizam otuđenja. Tradicija dubrovačkog kraja toliko obiluje vještinama, znanjima, receptima ili običajima koji u sebi nose spoj svih svemirskih faktora što te radnje iz tradicije čvrsto smještaju o određeni smisao i potrebu.
Ono što u toj priči mene najviše intrigira je životnost tih obreda i njihovo očuvanje svih tih godina. Oduševljava me ideja održivog razvoja koja je u Konavlima jednostavno živjela prije stotinjak i više godina, bilo da se radi o proizvodnji svega potrebnog u kućanstvu, bilo u arhitekturi, medicini i drugdje.
Osim umjetničkog, nosi u sebi i poduzetnički gen, pa je uspjela i otvoriti i svoj atelje i "butigu" za javnost, te pokrenuti i internetske stranice.
- Moj atelijer od prvog dana od kad sam se vratila u Konavle nije uspio biti obično moje radno mjesto. Selila sam ga nekoliko puta po raznim konavoskim lokacijama i uvijek su me pratili moji kupci, posjetioci, oni koje slikarstvo interesira. Baš zbog toga što je bio uvijek posjećen, formirali smo ga ove godine kao pravu galeriju koja se nalazi na glavnoj cesti u Grudi te je otvorena svakodnevno za posjete.
Oduševilo me je kako su stanovnici Konavala oblikovali moj atelijer u prostor koji je postao više od slikarskog atelijera. Uokvirujemo slike, konavoske vezove, izrađujemo predmete od keramike, radimo kao cvjećara, organiziramo salonske koncerte i jednostavno nam je lijepo. Uza sve to, moje slikarstvo na gornjem katu galerije nije ugroženo, nego samo približeno ljudima.
Antonia je našla i vremena da prihvati mjesto dopredsjednice ogranka Matice hrvatske Konavle. To je relativno malobrojna zajednica, ali ima velike ideje i planove. Bave se izdavaštvom, no rade i na kući koja bi trebala biti ogranku Matice hrvatske Konavle biti dom. U toj kući bio bi smješten stalni postav fotografija konavoskog načina života prošlog stoljeća, dokumentacija, te bibliografija o Konavlima. Održavala bi se predavanja, tečajevi, promocije knjiga, razne izložbe, a Antonia bi tu smjestila i svoj Muzej svile za kojeg polako skuplja građu. I ne samo to, Antonia i sama proizvodi svilu. Bavi se uzgojem dudovih svilaca.
Kako je došla na tu ideju?
- Dudov svilac u Konavle je davno stigao i zadržao se sve do posljednjeg rata. Odlaskom ljudi iz Konavala u ratu izgubilo se sjeme, te je stoljetna nit prekinuta, no na sreću nakratko. Već prije povratka u Konavle Marija Radonić je iz Francuske donijela sjeme bubica svojoj majci u hotel (jer su u izbjeglištvu bile smještene u hotelu u Dubrovniku) i od tada je opet iz godine u godinu uzgoj bubica vraćen u Konavle.
U nekoliko obitelji (Drobac, Ruso, Slovak, Švago i Radonić) bubice se svake godine uzgajaju, ali naravno u malom broju koji služi u edukativne svrhe i za turizam. Ja sam se upustila sa gospođom Nanom Radonić u pravu proizvodnju svilenog konca koji nam treba za rekonstrukciju dijelova konavoske ženske nošnje, tako da smo čitavo proljeće provele berući lišće murve za bubice da bi nam podarile svoju svilu.
Antonia Rusković doista smatra da višestoljetna tradicija uzgajanja dudova svilca zaslužuje svoj muzej. Svilac je iz Kine u Europu uvezen te tako nije europska životinjska vrsta, ali je u Europi, pogotovo u Provansi i u našim krajevima zaživio stoljećima. Dubrovačka republika poticala je proizvodnju svile u Konavlima, bilo je čak kažnjivo bacanje jajašaca ili bilo kakvo obijesno ponašanje vezano uz svilce.
S velikim poštovanjem su te male životinjice bile odnjegovane u Konavlima. Žene bi na Uskrs nosile jajašca bubica na blagoslov u crkvu te bi ih nakon toga petnaestak dana smještale u njedra na grijanje da se male bube ispile! Sam proces proizvodnje svile Antonia je vratila u svoj kraj i štoviše pokrenula u vlastitome domu! Naravno, uz svesrdnu pomoć svoje djece. Kako to izgleda?
Kad se bubice ispile (tad izgledaju kao trepavice), stavlja ih se na mlado lišće murve koje one sišu i rastu naočigled. Proces hranjenja traje oko 28 dana ako je dovoljno toplo, za vrijeme kojeg se ustostruče i postignu veličinu našeg srednjeg prsta. Posljednji tjedan hranjenja je strašno naporan, jer ne prestaju jesti, pa im treba stalno donositi vreće lišća. Kad se dobro najedu, popnu se na grančice koje im naberemo da mogu napraviti kokone ili po dubrovački punćele. Te punćele su stopostotna svila u kojoj ima 2 km konca.
U toj punćeli gusjenica se transformira u leptira koji četrnaesti dan izlazi i traži odmah svoju družicu, tada se spoje, ostanu dan-dva zajedno, nakon čega ženka ispusti jajašca za sljedeću godinu. Sjeme tad stavljamo na hladno, a punćele pretvaramo u niti koje trebamo za vez, gajtane, kurđelice i ostale dijelove nošnje. U prošlosti je ta svila služila i za podvezivanje pupkovine i za šivanje rana.
Budući da je čitav taj proces čarolija koja je živjela u djevojačkim sobama konavoskih kuća stoljećima i oko koje su se razvile metode vađenja svile, tkanja, zapredanja, bojanja, čuvanja, specifične isključivo za Konavle, čini mi se važno da se sve to prikupi na jednom mjestu i da svjedoči o tradiciji. Ja se trudim dijeliti jajašca po kućama djeci koja su zainteresirana, tako da me stalno izvještavaju kako su njihove. Malo koje dijete danas u Hrvatskoj može pratiti kod kuće ili u školi transformaciju gusjenice u leptira ili tvorbu kokona ili samo piljenje gusjenica iz jajašaca, a leptiri su svuda oko nas.
Antonia je osnivačica i male likovne radionice MALIRAČI koja okuplja stotinjak djece s područja Konavala. Sve to radi volonterski, a kad je počeli s radom imali je otprilike desetak djece polaznika. Danas su MALIRAČI postali "veliki". Što točno rade, čime se bave?
- Osnovala sam MALIRAČE po povratku iz Zagreba ne sluteći da će se to u jednom trenutku pretvoriti u ozbiljnu udrugu koja je okupljala stotinjak djece i dvadesetak odraslih. Djeca se okupljaju kroz likovnu, dramsku, kreatorsku, ekološku i ostale radionice.
Osnovana je knjižnica čiji se fond obogaćuje dobrotvornim prilozima od kojih se nabavljaju knjige.
Organizira razne tečajeve, predavanja iz održivog razvoja i susrete sa književnicima. Ja sam se nakon moje zadnje dvije trudnoće malo povukla iz života Malirača, no mislim da ću im se opet vratiti jer je potreba okupljanja djece kroz razne slobodne aktivnosti tu kod nas, jako važna.
Pokrenuli smo svojedobno i knjižnicu, no malo smo stali jer uza sve skupljene knjige i djevojčice koje su radile kao knjižničarke volonterke, nismo uspjeli naći nikoga da se ozbiljnije bavi time. Stoga smo je zasad dali područnoj školi Čilipi na korištenje.
A uza sve što radi što Antonia Rusković smatra svojim najvećim dostignućem?
- Moje najveće dostignuće dosad je moja mala obitelj, muž i troje djece koje želim odgojiti kao zahvalne stanovnike ove planete. A otkrit ću vam jednu tajnu - čekam i četvrto! - kaže veselo Antonia Rusković.
Antonia Rusković jedna je od najpoznatijih, najdarovitijih i najtraženijih mladih dubrovačkih slikarica koja živi i stvara u Konavlima. Rođena je 1973. godine u Dubrovniku, a diplomirala je u klasi prof. Đure Sedera na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svojoj sredini već je afirmirana slikarica, no kao vrlo angažirana i poduzetna žena pokrenula je i pokreće niz akcija važnih za podneblje u kojem živi.
webmaster