Intervju: Doc. dr. sc. Gordana Buljan Flander

Njezino znanje i stručnost neupitni su, a njezina je veličina da je uvijek dijelila to znanje!

Doc.dr.sc. Gordana Buljan Flander

Kao vječiti advokat naše djece, kako s ljubavlju govori o svojim štićenicima, uvijek stavlja prioritet na maksimalnu diskreciju.

Vodeća je stručnjakinja na svome polju i višestruko je nagrađivana. Jedna od nagrada – ona multidisciplinarnom timu za 2008. koju je Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba dodijelila međunarodno udruženje za zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja -  povod je ovoga intervjua. Ali razgovor sam počela nekim drugim pitanjima.

PODUZETNA: Često čujemo frazu da su "majke za sve krive". Ima li tu istine?

Mislim da majke danas često i bez razloga opterećuju krivicom, naprosto zato jer se od njih očekuje da budu i majke i supruge i kćeri i prijateljice i ljubavnice, te ih muči osjećaj da ne mogu zadovoljiti sve te uloge. Posebno je osjetljiv roditeljski odnos prema djeci jer se tu vrlo lako javlja osjećaj krivnje – da nisu zadovoljili jer nisu dovoljno s njima kod kuće, ili da su previše s njima doma, ili da im ne pružaju dovoljno. Time se posebno opterećuju zaposlene majke, koje stalno dobivaju poruke od okoline da, ako ne provedu dovoljno vremena s djecom, ona će biti uskraćena.

Znamo da majka koja radi zaista ne može biti na 2-3 mjesta istovremeno. Mislim da je važna poruka da su roditelji i otac i majka, te da su majke istovremeno i žene s više uloga, te se ne mogu naći samo u ulozi majke.

PODUZETNA: Kako biti dobar roditelj?

Zapravo me samo dobri roditelji pitaju kako biti dobar roditelj. Kad se otvori škola za roditelje, u nju uglavnom dolaze dobri roditelji koji žele biti još bolji, a loš se roditelj neće niti pojaviti.

A kako biti dobar roditelj?

Mislim da je jako važno biti autentičan, biti svoj, pokazati djetetu tu autentičnost.

Govorili smo o zaposlenim majkama i osjećaju krivnje. U psihologijskoj obradi djeteta često primjenjujemo jedan test nedovršenih rečenica, dakle, započne se rečenica, a dijete je treba završiti. Među benigno započete rečenice poput "Moj prijatelj u školi..." ili "Kad dobijem domaću zadaću..." uvrstimo i rečenice kao što su "Moja mama je..." ili "Moj tata je...", "Volio bih da moja mama..." i sl. Tu se dobije nesvjesni materijal jer dijete to ne može kontrolirati.

U zaista mnogo slučajeva, rečenicu koja počinje s "Volio bih da moja mama...", djeca čije majke rade završe s "Volio bih da moja mama ne radi." Međutim, ona čije majke ne rade kažu  "Volio bih da moja mama radi." 

Samo zadovoljna žena može biti dobra majka. Odnosno, samo zadovoljan roditelj može biti dobar roditelj. I zato je važno da, uz to što vodimo računa o potrebama djece, zadovoljimo i svoje potrebe. A da bismo to mogli, moramo ih znati prepoznati.  Uz to važno je i da znamo razdvojiti svoje potrebe od djetetovih, a  ne da se skrivamo iza djeteta. Ako znamo prepoznati svoje potrebe, možemo naći način i mjesto da ih zadovoljimo, na to imamo pravo.

Nadalje, mislim da je jako važno da znamo što je za našu djecu dobro. Događa se da u svojoj praksi susrećem roditelje koji miješaju svoje potrebe s potrebama djece. Primjerice, kada se dogodi razvod braka i dijete se treba viđati s drugim roditeljem,  roditelj s kojim dijete živi mi kaže: "Dijete neće."Što to znači, dijete od šest godina neće? Kažete li, kad dijete sa 7 ili 8 godina ne želi ići u školu – "nemoj"? 

Roditelji su odgovorni da zadovolje stvarne potrebe djeteta, a ne one koje ono njima pokazuje zato da bi njih zadovoljilo. Dakle, jako je važno prepoznati i razdvojiti svoje potrebe od djetetovih. No, neki roditelji to ne znaju.

PODUZETNA: Je li dobro govoriti istinu? Je li ona nužna, i što je zapravo istina?

Zapravo nemam jednoznačni odgovor, da ili ne. Mislim da je dobro težiti za istinom u svakom odnosu, u kojem bi se ipak neke velike istine trebale znati. Teško je živjeti s laži, i onome koji krije nešto, i onome od koga se skriva. Dakle, mislim da generalno svaki odnos mora biti baziran na istini. Ali trebamo isto paziti da istinom ne povrijedimo drugoga. Iskrenost nam ne može biti izgovor za okrutnost.

PODUZETNA: Je li se opasno igrati s takvim stvarima u javnosti?

Hrabri telefon

Da. Javnost nije ta pred kojom treba otkrivati istine u nekom intimnom ili bliskom odnosu. Osnovna je stvar da ako treba o nečemu razgovarati, o tome treba razgovarati s osobom na koju se to odnosi, a nikako ne pred javnošću.

Svakako mislim da se tu radi o širim posljedicama, ne samo tko je govorio i o kome je govorio, nego i za sve značajne ljude iz njihove okoline. Posebno sam protiv toga da se u javnosti iznose neke istine koje prije nisu bile poznate partnerima ukoliko ti ljudi imaju djecu. To se sigurno dotakne i djece, rodbine, prijatelja i suradnika, ali svi odrasli se mogu zaštititi na neki način, a kako će se od toga zaštititi djeca?

PODUZETNA: A formiranje javnosti kroz takvu vrstu sadržaja? Kako na to utječe? Recimo, kad se publika naslađuje kako netko u televizijskoj emisiji iznosi svoje "prljavo rublje", kakve to posljedice ima?

To vodi u krive društvene vrijednosti, vodi k tome da djeci i mladima šaljemo krive poruke – ako se na pet ili deset minuta povrijedi nekoga u javnosti, postaje se popularan, i nagrađen za svoje djelo. Općenito mi se čini da danas postoji problem s tom opsesijom popularnošću, da nije bitno na koji će se način doći u javnost, i to je jedna potpuno pogrešna poruka koju šaljemo djeci danas, kroz ove reality emisije, kojih ima zaista puno.

A onda se čudimo kad postoji val nasilja među, npr., srednjoškolcima - a što je bizarniji slučaj nasilja, to se o počinitelju više govori i dobije više naslovnica. Mi odrasli smo poslali djeci poruku da će postati popularni ako dođu na neki bizarni način u javnost.

PODUZETNA: Bi li medijska šutnja to riješila? Recimo, ako je maloljetnik počinio neki prekršaj ili kazneno djelo, to ćemo prešutjeti u medijima, nećemo staviti na naslovnicu, nego prepustiti nadležnim institucijama da to riješe izvan oka javnosti, je li to rješenje?

Da. Svakako mislim da ne treba davati medijsku pozornost pojedinačnim slučajevima bizarnog ponašanja. Čini mi se da na naslovnice danas dolaze gotovo isključivo negativni uzori, anti-heroji. A na taj način zaista utječemo na formiranje svijesti, ne samo odraslih, nego i, što je puno opasnije, mladih.

PODUZETNA: Može li se strukovna elita Vašeg područja solidarizirati, javno istupiti i upozoravati na takve situacije?

Mislim da postoji odgovornost i struke i medija. Struka je odgovorna kad izbjegava medije i ne žele se izložiti. S druge strane, kad mediji traže senzacionalizam, tjeraju struku od sebe. Uvijek u krugovima stručnjaka kažem, ako mi iz struke ne budemo surađivali s medijima, bili njihovi partneri, prepuštamo im da uzimaju izjave od osoba koje nemaju veze sa strukom i na taj način formiraju mišljenje javnosti. Zato je jako važno da struka ponese svoj dio odgovornosti, ali i mediji.

Primjerice, ponekad mi novinar zna reći da će pisati o nekoj obitelji i djetetu jer im je roditelj dao dopuštenje. Međutim, i ako roditelj to dopusti, novinar bi trebao sam paziti da  ne krši pravo na privatnost djeteta. Naime, postoje roditelji koji nisu svjesni kakve će to sve posljedice izazvati, koji emocionalno zlostavljaju djecu i krše njihovo pravo na privatnost, koji koriste medije da bi zadovoljili neke svoje potrebe. Sve nam je to poznato. Smatram da bi i novinari kao struka u takvim slučajevima trebali pokazati jasan stav.

Pravobraniteljica za djecu nedavno je održala i okrugli stol na tu temu i apelirala na medije da se štiti pravo djeteta na privatnost. No, to nažalost još nije imalo pravo efekta. Dijelom su odgovorni i Primjerice,  kad se dogodio onaj val samoubojstava mladih u Hrvatskoj, tog me dana nazvalo preko dvadeset novinara, koji su željeli pisati o tome, no stručnjaci  o tome, uključujući i mene, nisu željeli govoriti javno kako ne bi poticali daljnja samoubojstva.

Dobar je primjer nakon toga dao Jutarnji list napravivši okrugli stol s istaknutim stručnjacima, na kojem su tražili odgovore na pitanja kada i kako pisati o takvim temama odgovorno, na način da se ne potiču daljnji suicidi.

PODUZETNA: Dobili ste nagradu da imate najbolji stručni tim na svijetu.

Da, to je nagrada multidisciplinarnom timu 2008. godine. Tek kad sam došla na preuzimanje nagrade u Hong Kongu, shvatila sam koliko ona zapravo znači. ISPCAN (International Society for Prevention of Child Abuse and Neglect) udruženje je stručnjaka svih profila, ne samo psihologa ili psihijatara, a koji se bave zaštitom djece, dakle i iz sustava policije i socijalne skrbi i zdravstva i školstva i to iz preko 180 zemalja svijeta.

U takvoj konkurenciji dobiti nagradu zaista nije mala stvar, moram priznati da sam vrlo ponosna. SAD, Norveška, Australija, to su zemlje koje se bave zaštitom djece, posebno zlostavljane djece, već preko 50 godina, dok naša Poliklinika postoji tek 6 godina. I u tih šest godina uspjeli smo ih sustići, a u nekim segmentima i prestići. Mislim da je to važno ne samo za mene osobno, ne samo za Polikliniku, nego za naše društvo općenito, da vidimo da neke stvari možemo dobro raditi.

PODUZETNA: Što je bio ključ uspjeha? Na temelju čega je Vaš tim nadmašio ostale? Kako ste ga to koncipirali da je tako odskočio od drugih?

Ravnateljica Poliklinike s prof.dr. sc. Richardom Krugmanom, dobitnikom priznanja The Kempe Lecturer i pozvanim predavačem na otvorenju konferencije

Bitan je taj multidisciplinarni pristup. Dijete se ne može zaštititi ako ga štiti samo sustav zdravstva ili školstva ili policije ili socijalne skrbi. U našoj se Poliklinici dijete obrađuje i tretira multidisciplinarno, što znači od strane psihologa, psihijatara, socijalnih radnika, defektologa, pedijatara i pravnika. Zatim cijeli tim odlučuje što dalje, kako kontaktirati s drugim institucijama sustava, te koji je tretman za dijete i njegovu obitelj najprikladniji.

Međutim, nama su dijagnostika i tretman samo jedan segment djelovanja. Provodimo i znanstvena istraživanja na velikim uzorcima, po nekoliko tisuća djece, na temelju kojih izrađujemo preventivne programe – recimo, istraživanja o raširenosti bullyinga i zlostavljanja djece, pa najnovije, o iskustvima djece na internetu.

Osim toga, educiramo druge stručnjake, dok su naši djelatnici u trajnim edukacijama unutar Hrvatske i u inozemstvu. Izdali smo i veći broj priručnika za djecu, roditelje, nastavnike, stručnjake. Pišemo znanstvene radove i prisutni smo na međunarodnoj znanstvenoj sceni, kao i na domaćim kongresima, gdje razmjenjujemo iskustva.

Pri svemu tome vrlo nam je važan segment rada s medijima. Kao što sam maloprije spomenula, suradnja s medijima je nešto što dolazi pod javno zagovaranje dječjih prava. Medije doživljavamo kao partnere u zaštiti djece, a moram priznati da i oni nas tako doživljavaju, ne mogu se požaliti.

PODUZETNA: Rekli ste da dijete biva obrađeno od niza stručnjaka – kako to izgleda u praksi? Uz prednost da odmah dobivate informacije i mišljenje raznih stručnjaka, sigurno je to i za dijete dobro da samo jednom mora ispričati svoju priču.

Da. Apsolutno je to najbolje za dijete, i to se u svijetu prepoznalo. Mi smo u Hrvatskoj prvi počeli s praksom da se ročište održava kod nas, u Poliklinici. Dakle, ako je dijete zlostavljano, ako se naloži vještačenje kroz hitne istražne radnje, ono prvi put kod nas priča što mu se dogodilo, i to stručnjaku.

Istovremeno su u drugoj prostoriji sudac, odvjetnici, državni odvjetnik, svi oni koji su uključeni u sustav zaštite djeteta, tako da dijete ne mora ići ponovno na policiju, niti na sud, nego se njegova priča snimi videolinkom. Ispitivač je audiolinkom povezan sa predstavnicima sustava u drugoj sobi, koji postavljaju za njih važna pitanja. Stručnjak je za to vrijeme nasamo u prostoriji s djetetom i prenosi mu ta pitanja na način adekvatan njegovoj dobi i stanju. Dijete zna što se događa, ali razgovara samo sa tim stručnjakom.

Sve se to snimi, transkribira i  predstavnici pravosuđa imaju prijepis tog razgovora, dok se dijete odmah može uključiti u proces oporavka. Mislim da je taj način rada nešto što bi trebale preuzeti i druge institucije. Ta tehnologija nije niti skupa niti posebno zahtjevna, radi se samo o dobroj volji.

PODUZETNA: Od svega što ste u životu postigli, što smatrate najvrjednijim? U poslovnom smislu, dakako.

Ne mogu reći je li mi važnija Poliklinika ili Hrabri telefon. Važno mi je bilo otvaranje Poliklinike, ali mi je isto tako bilo važno otvaranje Hrabrog telefona, koji je dan-danas jedina linija za zlostavljanu djecu u Hrvatskoj. To su dvije stvari koje se nadopunjuju, jer je Poliklinika nastala iz Hrabrog telefona. Hrabri telefon je ostao nevladina udruga sa stotinjak volontera,  dok je Poliklinika institucija u vlasništvu Grada Zagreba. Hrabri telefon, odnosno SOS linija nalazi se u Poliklinici... Eto, te dvije stvari čine mi se najvažnijima.

PODUZETNA: Kako je sve počelo?

Devedesetih godina počela sam raditi u skloništu za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, radila sam s djecom, ženama, te superviziju djelatnica. Tada sam shvatila da su ta djeca i te žene zapravo potpuno nezaštićeni. Nije mi bilo jasno kako se može dogoditi da dijete koje je bilo pretučeno ili seksualno zlostavljano, koje dođe na obradu u Klaićevu bolnicu – njegov zlostavljač može jednostavno doći, potpisati i odvesti dijete doma.

1995. sam bila pozvana na edukaciju pod sponzorstvom Sorosza, a organiziralo ju je stručno američko udruženje za zaštitu djece. Sedam sam godina sudjelovala u edukaciji o zaštiti djece koju su vodili najveći stručnjaci, najveća imena u svijetu. To su ljudi koje, kad idete pisati doktorat ili znanstveni rad, jednostavno ne možete ne sresti u znanstvenim referencama, kao i u stručnom radu s djecom. Smatram se izuzetno sretnom što sam imala tu priliku. Program se zvao Prevencija i intervencija u području zaštite zlostavljane djece.

Dakle, te sam 1995. dobila podršku svojih američkih profesora da pokrenem nešto u Hrvatskoj. Prof. dr. sc. Dubravka Hercigonja Kocijan, naša dječja psihijatrica, krenula je nekoliko mjeseci nakon mene na tu istu edukaciju, te smo nas dvije već 1996. počele osnivati i educirati već postojeće timove za zaštitu djece u Hrvatskoj. Tada smo krenuli s edukacijom i supervizijom timova u sedam gradova. Istovremeno sam krenula razvijati ideju o otvaranju SOS linije, po uzoru na talijanski Telefono azzuro. 1997. pokrenula sam Hrabri telefon. U to vrijeme sam radila u Klajićevoj bolnici.

Moram priznati da sam u početku nailazila na veliki otpor, i to je trajalo godinama. Kada sam htjela o tome javno govoriti, predbacivali su mi da govorim o američkim istraživanjima i američkim brojkama. U elektronskim medijima smo dobivali uglavnom malo prostora u jutarnjem, manje atraktivnom terminu, umjesto u večernjim emisijama kako ne bi bilo opterećujuće za publiku. Kada sam odnijela plakat u tadašnje Ministarstvo prosvjete – a radilo se o jednom benignom plakatu Hrabrog telefona, "Ako te tuku, diraju neprimjereno ili govore ružne riječi, nazovi ovaj broj" – rekli su mi da je poruka presnažna i da to ne može biti izvješeno u školi.

Dakle, u početku smo zaista nailazili na puno otpora, jer smo zadirali u obiteljske tajne, nešto što je bilo zatvoreno unutar obitelji, te su svi govorili kako u Hrvatskoj toga nema. Svi su željeli u to vjerovati, bilo je lakše živjeti u toj iluziji.

Stoga sam s kolegicama pokrenula jedno istraživanje kako bismo utvrdili kolika je raširenost zlostavljanja u Hrvatskoj, te smo dobili iste brojke kao i Amerikanci. Ne moram vam ni spomenuti koliko sam komentara čula iz stručnih krugova, da bogzna kako je to istraživanje bilo provedeno i da ti rezultati ne mogu biti točni.

No svi ti otpori, neprihvaćanja i prepreke meni su zapravo bili poticaj da i dalje ustrajem. Jer ono što nikako nisam mogla prihvatiti jest činjenica da za dijete koje napokon smogne hrabrosti reći što mu se događa ne postoji ustanova koja će ga prihvatiti i reći, "evo, neka dijete dođe kod nas".

Znalo se  dogoditi da, u pratnji policije, dijete šalju iz jedne u drugu, treću, četvrtu ustanovu. Netko neće primiti to dijete jer nije naručeno, drugi jer ne zna raditi sa zlostavljanom djecom, treći opet nema vremena... Tako će dijete koje je spremno o tome progovoriti proći kroz nekoliko ustanova uzalud, te će se zatvoriti i više neće htjeti o tome govoriti, jer ga nismo zaštitili onda kad smo mogli.

2000. godine molila sam od Grada Zagreba, od tadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića i pročelnika za zdravstvo dr. Zvonimira Šostara, da Grad  preuzme odgovornost za tu djecu.  Mnogo nam se djece javljalo na Hrabri telefon, a nismo ih imali kamo uputiti. Hrabri telefon, kao mala udruga, mogao je tek podići javnu svijest i obaviti savjetodavni razgovor s djetetom, no trebalo je postojati jedno ili više mjesta gdje će se nalaziti stručnjaci koje će primiti to dijete na obradu, to se nije više moglo aktivistički obavljati.

Gradska je uprava pokazala razumijevanje i tako je nastala Poliklinika.

PODUZETNA: Gledajući u postocima, koliko je od prijavljenih slučajeva lažnih, a koliko se zaista radi o zlostavljanoj djeci?

Jedan veliki postotak djece je zlostavljan, a sva su traumatizirana. Postoje i lažne prijave, u zadnje se vrijeme počelo o tome govoriti. Radi se najčešće o prijavama za zlostavljanje u postupku razvoda, no radi se o  vrlo malom broju i nije dobro relativizirati nasilje nad djecom zbog nekoliko lažnih prijava, odnosno manipulacije djecom u postupku razvoda braka.
 
PODUZETNA: To se može gledati i s pozitivne strane. Ukoliko se javno progovori o tome da postoje i lažne prijave, te da ste vi kao ustanova spremni i sposobni razlučiti i dijagnosticirati kada je istina a kad nije, i vaš će kredibilitet narasti.

Naš kredibilitet ovdje nije problem o kojem vodimo računa.  Kod naših oko 40% djece, dakle oko 2400 djece, čiji su roditelji su ili u postupku razvoda braka, ili se već dogodio razvod, postoje poteškoće u kontaktu s drugim roditeljem ili spor oko skrbništva. To je  veliki postotak, a u njemu je sadržan određen broj djece kojima roditelji manipuliraju u tijeku i nakon razvoda braka. No, to ne mora biti samo lažna prijava za zlostavljanje. Ako roditelj njime na bilo koji način manipulira da bi se obračunao s bivšim partnerom, dijete je emocionalno zlostavljano.

PODUZETNA: Ova nagrada u Hong Kongu potvrdila je ono što veći dio hrvatske javnosti već zna, a to je da ste Vi vodeća stručnjakinja na ovom području. Od početka ste se nametnuli kao vodeća, što je teško, ali ste se i održali na vrhu, što je još teže. Na koji način se informirate, kako pratite svjetske trendove?

Već sam dugo pretplaćena na najvažnije stručne znanstvene časopise, koliko mogu pratim kongrese i seminare, i to ne samo ja, nego zaista i svi moji kolege iz Poliklinike. Ne samo da idemo slušati druge, nego u principu sudjelujemo sa svojim radovima i izlaganjima. Na taj način uspostavljamo i kontakte, razmjenjujemo iskustva, prezentacije i dr.

PODUZETNA: Radi li Vam netko PR? Savjetujete li se s nekim kako nastupati u medijima?

Savjetujem se s kolegama i prijateljima.  Smatram potrebnim  surađivati s medijima u smislu edukacije javnosti, i pritom moram priznati da imam mnogo više pozitivnih nego negativnih iskustava. Znalo mi se  dogoditi da dođe novinar i kaže, "mi bismo slušali razgovor na Hrabrom telefonu". Mogla sam reći, "ne može, to nije etički", i gotovo. Ali ako kažem, "ne može, to nije etički, no ja vam mogu ispričati najtipičnije slučajeve način da se nitko ne prepozna, a vi još malo napišite i o simptomima kako bi ljudi znali prepoznati zlostavljanje", onda se pruži prilika da zajedno napravimo nešto dobro.

Ne radim to planski, u smislu da planiram na što ću reagirati a na što neću kroz sljedećih godinu dana. Kako se koji slučaj pojavi, nastojim donijeti profesionalnu odluku u okvirima struke. Tako i u medijima nastojim biti prisutna samo u profesionalnom kontekstu, govoriti uglavnom o onome čime se bavim i zagovarati dječja prava.
 
PODUZETNA: Koji je sada cilj pred Vama? Što želite osvojiti?

Kratkoročni mi je cilj proširiti Polikliniku prostorno.  Međutim, imamo i 37% djece izvan Zagreba. Tu nastaje problem jer se toj djeci ne može pružiti tretman. Dijete ne može jednom tjedno iz Dubrovnika ili Vukovara dolaziti u Polikliniku na tretman. Voljela bih da se otvore još 3-4 ovakve Poliklinike u drugim dijelovima Hrvatske.

Isto tako, željela bih da Hrabri telefon dobije neki trajni način financiranja.
Važni su mi i moji studenti. Docentica sam na Filozorskom fakultetu u Osijeku i na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Imam mnogo studenata. Predajem  jedan kolegij na Hrvatskim studijima – savjetodavnu psihologiju, a u Osijeku držim pet kolegija.

Tu sam uvela dva nova kolegija: kompetentno roditeljstvo i psihologija nasilja i zlostavljanja. Smatram da ovakve kolegije trebaju  proći svi studenti i drugih srodnih fakulteta koji će raditi s djecom i roditeljima. Mislim da je  važno da se već u studentskoj dobi razvije osjetljivost i znanje o toj temi. Tako da, kad govorim o svojim ciljevima, moram spomenuti i svoje studente, i tu se mislim još više angažirati.

PODUZETNA: Koji Vam je životni moto?

Pitali su me u razgovoru za jedan časopis koja mi je uzrečica najvažnija, pa sam rekla onu "Tko će ako neću ja, kad ću ako neću sad?" Eto, to mi je moto. 

  Doc. dr. sc. Gordana Buljan Flander u razgovoru za www.poduzetna.hr 

Prosječna ocjena korisnika