No, ona je i profesorica književnosti koja svoje studente navodi na jedan novi kreativniji drugačiji način čitanja knjiga. Upravo o tome radi se u njezinoj novoj knjizi pod zaigranim nazivom "TKO SE BOJI LIKA JOŠ", u nakladi Profila. U toj knjizi skupila je svoje kolumne koje je objavljivala od 2005. do 2007. u Vjesniku i dala ima romaneskni okvir. U tim je tekstovima odvažno i inventivno dala novi život poznatim likovima iz novije hrvatske književnosti, progovorivši o problemima povijesti književnosti, o njezinom proučavanju i podučavanju, o preplitanju literature i života i mnogim drugim stvarima.
To je ustvari dnevnik čitanja novije hrvatske proze studentice Sidonije Nedić, njezina priprema za ispit koji nikako da uspije položiti.
Sve to je da Julijanu ugostimo na stranicama poduzetne.hr.
Kao prvo o novoj knjizi. Kako ste došli do ideje da „tuđim“ likovima date novi život i kome je ustvari ta knjiga namijenjena?
Odgovorit ću prvo na drugi dio Vašega pitanja. U trenutku kada sam, tjednim ritmom, odlučila pisati priče koje će iz nove situacije izgovarati poznati, i manje poznati, likovi hrvatske književnosti, doista nisam mislila o idealnom čitatelju svojih tekstova. Znala sam da ću, kad se junaka skupi dovoljno, sve njih uokviriti veznom pričom o studentici koja ne može položiti ispit iz kolegija nova hrvatska proza. Znala sam, isto tako, da će priče dodatno biti uvezane pitanjima koja profesor studentici, Sidoniji Nedić, postavlja na ispitu. Priče su se pojavljivale u Vjesniku, a pretpostavlja se nekako da čitatelji Vjesnika imaju uvid u predloške od kojih sam polazila.
Ako ću Vam do kraja biti iskrena, mene je, ruku na srce, zanimao odgovarajući prostor u kojem su svoju nakanu moći realizirati. A odgovarao mi je i nametnuti ritam. Jer samo onda kada sam obavezna, kad netko čeka na mene, kad su redovi u novinama ostavljeni za moje rečenice, ja izvršavam zadaću. Vjerojatno me sada želite pitati "Zašto?" Pisanje mi predstavlja ugodu, a ja sam strukturom svoga bića naviknuta da se ugoda mora povući, priznati poraz pred obvezama koje se sve češće pokrivaju onom površnom izrekom „To ti je život“.
Sad kad je knjiga pred čitateljima, počinjem razmišljati i o tome, kako vi kažete, kome je ona namijenjena. Tekstove bi trebalo primiti kao priče koje su naslovljene nekim imenom. Ako se ne možemo prisjetiti priče junakova prava prebivališta, ne bismo se u čitanju nove priče uopće trebali time opterećivati. U isto vrijeme, nemam ništa protiv, ma drago bi mi bilo, kada bi se netko poslije moje knjige vratio, ili tek prvi put posegnuo za izvornikom. Ili, idem još dalje, kada bi knjiga postala poticajom za drukčije čitanje lektire, za davanje prava učenicima, ali i studentima književnosti, na njihova čitanja, doživljaje i interpretacije.
Ona, neću ni to zatajiti, želi malkoc i isprovocirati stručnjake koji se prave da su sve pročitali i da sve razumiju te drže da su njihova tumačenja jedina prava i nepogrešiva. U procesu pisanja nisam razmišljala ni o tome da će takav pristup unijeti nemir u stalna mjesta naših povijesti, kritika, analiza. Mene je samo zanimala moja nova priča na temeljima one književnopovijesno ovjerene ili, vrlo često, zanemarene i prešućene.
U tom sam spoju ja najviše ja. A to je netko tko ponešto zna iz povijesti nacionalne književnosti, netko tko teorijske aparature, u svojim čitanjima drugih, podrazumijeva ali ih ne ističe u prvom sloju stručnog teksta, netko tko na činjenicama gradi novu pripovijest. Sad sam se, čini mi se, malo približila i prvom dijelu Vašega pitanja.
U godinama velike životne inventure, u svijetu u kojemu je o granici između dobra i zla smiješno i naivno razgovarati, u književnom životu u kojem se pisce unaprijed svrstava i ocjenjuje, u kojemu se pristaje biti glup da bi se mogao biti zao, u kojemu se ipak gleda i jačina obiteljskoga prezimena i u kojima su za slična djela jedni proglašeni genijalcima a drugi provincijalnim piskaralima, teško možete šutjeti. A kako je meni u književnom životu dodijeljena uloga curice koja po velikom gradu hoda otvorenih ustiju i viče "Volite me, volite me!", ja pričam samo o svom djetinjstvu, bilo bi doista preskokovito da sam odjedanput počela rigati vatru, premda i meni dođe da katkada spržim puno toga oko sebe.
Iskoristila sam likove da kroz njihove priče progovorim što mislim o lektiri (Luka Nepoznanić i Miljenkova učiteljica), o nepriličnom ponašanju političara (Petar Krešimir Kačić, Matija Ivandić, Ministrant, Maks Levenfeld), o pravopisnom neću (Most na Žepi), o brojenju krvnim zrnaca (Jeca), o sebičnosti pisaca (Pisac), o ženskim odanostima (Neda), o kritičarima (Istražitelj Šimek), o pripadnosti Andrića našoj ili njihovoj književnosti (Jelena), o proslavama matura (Jasenka), o žanrovskim određenjima (Ruke, Roko).
Željela bih napomenuti da knjigu završava „strankinja“, Ellen iz romana Flaubertova papiga. Pozvana je da zgotovi skriptu za ispit jer se Hrvati baš ni o čemu ne mogu dogovoriti. Ona pri samom kraju i izgovara moju ključnu rečenicu - "Pitanja ljubavi, o tome jedino vrijedi razgovarati".
Jako nas zanima kako živi jedna od naših najomiljenijih književnica. Kako sav svoj kreativni i znanstveni posao uspijevate voditi i ostvarivati kao samohrana majka? Kako dovodite u ravnotežu taj svoj "poduzetnički" dio i obiteljski, majčinski?
 Otkako sam počela pisati prozu, lakše pomirujem ta dva dijela. Puno je lakše kad stvar otkrijete, nego kad ona tajnovito čuči u vama pa se svi iščuđavaju zašto sam odjedanput, nakon velike predanosti teorijskoj misli i knjigama profesora Bitija počela pričati priče o književnicima i djelima. Sad znam da većina kolega odmahuje rukama i misli, ali i kaže "Ma, pusti je, ona priča priču." Najveća poteškoća leži u činjenici da dan i za samohrane majke broji isto, bolje je reći samo, 24 sata. A pripremanje kolegija, kontrola diplomskih radova, čitanje seminara, sve to traži neko vrijeme. Uostalom, i moji studenti imaju pravo na naše vrijeme.
I pisanje bi tražilo neko, ako ne veliko, onda predano i posvećeno, vrijeme. Zbog toga se i ne mogu posvetiti pisanju klasičnog romana jer nikada, uz šestogodišnju kćer, ne znam kako će proći noć, hoće li se probuditi posve zdrava da bi mogla u vrtić, a ja u trk s dnevnim planiranim poslovima. Moja samohranost je čini mi se onaj pravi oblik samohranosti. Mogu je opisati za rječnik.
Magdalena i ja živimo u gradu u kojem nemamo rođaka, nemamo baka, tetaka, kumova. Ja sam rodila s podosta godina, u to su vrijeme moje prijateljice imale već odraslu djecu i ja ih sada ne mogu vraćati u ono vrijeme i moliti za pomoć. Ne volim priznati, ali teško je. Poslije smrti Magdalenina oca, jedinog i posljednjeg iz velike obitelji, ostale su zaključane sobe njegovih predaka, njegovi radni stolovi, privatne sitnice.
Ključevi su u mojim rukama. Posljednje tri godine, svojim a zbog Magdaleninih prstiju, ja obavljam velika pospremanja. Sve to u sebi pretvaram u priču, da bih mogla izdržati emociju, da bih uspjela za Magdici darovati smijeh. U nekim situacijama možete čak ispasti i neodgovorni jer događaje na kojima ste obećali sudjelovati morate otkazati.
Meni je jasno da se moj slučaj ne shvaća u svojoj punini, jer sam dugo vremena bila na raspolaganju, posve posvećena tekstu, književnim događajima i sad svako odbijanje ili nedolazak puno se češće tumači mojim čudnijim ponašanjem nego činjenicom da ja iz pozicije ovakve samohranosti, jednostavno više ne mogu biti toliko prisutna.
Rekli ste jednom „Meni je literatura sve što mi nisu bili biološki roditelji“ Što je to za Vas književnost?
U predgovoru svoje knjige "Kao da smo otac i kći", tematizirala sam upravo taj svoj odnos prema književnosti koja mi je do Magdalenina rođenja bila baš sve; i ljubavnik, i idealan partner, i jedina vjerna imenica na mom ramenu, i utočište, i učiteljica, i zabava. Kad su me i hvalili, i lupali, ja sam disala samo zbog one Barnesove rečenice "Život je lijepa stvar, ali ja više volim čitanje."
U uvodnoj rečenici spomenute knjige željela sam poučiti Magdalenina oca, željela sam da on pročita kako ja ne želim da i Magdica ponavlja moje bjegove. Mislim da je razumio jasnije nego sve one ranije moje izgovorene rečenice. Ali nije ni mene ni nju imao prilike uvjeriti u to. Pokopan je, tamo uz Savu, tri dana prije izlaska moje nove knjige.
U knjizi Tko se boji lika još posvetila sam mu priču Marinkovićevih Ruku. Kad gledam Magdalenu kako lista i čita svoje knjižice, u meni se, razumjet ćete me, miješaju čudni osjećaji; i ponosa, i straha, i tjeskobe, i neke čežnje od koje sam se umorila prelazeći te kilometre po makadamskim cestama tražeći priče i prave podatke svoje biografije.
Vi u sebi ujedinjujete ono što se često doživljava kao teško spojivo – književna ste znanstvenica i autorica uspješnica – profesorica i čitana autorica. Kako to uspijevate?
Volim literaturu, volim studente, i ljutim se što mlade djevojke crvene i saginju glavu kad kažu da im se neki pisac i neko štivo baš sviđaju. Svoje sam emocije uvijek jasno artikulirala, priznavala svoje slabosti i to moji čitatelji prepoznaju.
foto: nacional.hr
Kad Vam se 1997. pojavila kultna knjiga "Zašto sam vam lagala", bila je to prava senzacija na našem književnom tržištu. Kritičari su ubrzo iščitali Vaš govor u prvom licu jednine kao dominantu Vaše poetike. To autobiografsko pričanje donijelo Vam je veliku popularnost. Što Vi mislite u čemu je tajna zašto čitatelji toliko vole Julijanine knjige?
I sama se nekad začudim zbog visokog imuniteta koje Laganje već jedanaest godina pokazuje na našoj književnoj sceni. Čak je preživjelo i kioske, pa se ponovno pojavilo u pravog nakladnika. 14 izdanja u Mozaik knjizi, plus objavljivanje uz Jutarnji list nije zanemarivo. Pojavljivanje knjige pratili su i brojni intervjui, slikanje po ženskim novinama, kojih je tada bilo daleko manje nego danas. Laganje je svima došlo neočekivano.
Do tada sam pisala samo stručne tekstove i kritiku, predavala na fakultetu, uređivala Književni petak i biblioteku hit. Kritičari su bili zatečeni. Knjiga je odmah dobila dobre kritike i dobar image. Bile su to prve poslijeratne godine, trenuci prvih saznanja o zlu iz kojeg su oni koji su nas vodili izašli neozlijeđeni, bogati i sposobni. I u takvim trenucima pojavljuje se prvo lice, nekakvo slabo ja koje priča o muci odrastanja, koje oživljava znakove tuđih djetinjstva, podsjeća da su i obični životi vrijedni priče. I da živjeti izvan odabranih društava, bez zlatnih kartica i na niskim petama, ako peta uopće i ima, nije nimalo neliterarno.
Kakve susrete, razgovore, komentare Vaših čitatelja posebno pamtite da su Vas se posebno dojmili?
Puno toga pamtim, pitam se da li možda to činim i zbog toga da se tim slikama liječim od udaraca i poruka poput one da se vratim u provinciju i nastavim peći kolače jer ovaj grad treba prave intelektualce.
Bila je zima, početak prosinca 2000. U hladnoj sportskoj dvorani gimnazije u Starom Travniku (one Andrićeve) jedan je mladić, vidjevši me doviknuo "Ajd ti reci zašto si nam lagala"; kad sam rodila Magdicu javile su mi se i čitateljice, uz mnoge druge, iz Dubrovnika koje su mi rekle da su tjednima u istoj crkvi molile za mene; gospođa Ivka iz Vukovara umjesto cvijeća na jednu mi je promociju donijela tople čupavce, baš onakve kakve u Laganju spominjem; jedna je djevojčica u Hrvatskoj Kostajnici izvela monodramu i na kraju me prozvala iz publike te upitala Očekuješ li još uvijek da ti netko kaže da te voli najviše na svijetu… Čitateljice su mi uvijek pisale, posebno poslije Bilješke jer su se prepoznavale, bojale, stidjele i zahvaljivale što sam obradila i njihovu priču.
Moja je biografija dosta uzburkana; puno se toga dogodilo, i događa. U trenutku kad se pojavilo Laganje, ja sam bila u, za medije, sretnom braku s popularnim tv voditeljem. Jasno je da je takva priča medijima bila zanimljiva i da su oni na mene stavili svoj autorski znak. Moje su se knjige, posve neplanirano, gotovo redovito pojavljivale neposredno poslije, ili uz neki jak, vedar ili tužan, životni događaj.
Mediji su, razmišljam njihovim parametrima, imali knjigu kao povod, ali i osiguranu dodatnu priču. Imate pravo, mene su kolege napadale, i to nelijepo, kad su mi se fotke počele pojavljivati po novinama,. Ubrzo su stale bliještiti i njihove, jer su pisci ušli u nekakvu modu, i to je za sve bilo jako cool, kako bi to vrtićki naraštaj rekao. Meni nitko nije nikada rekao "Ma oprosti." A kad su se ti drugi međusobno naslikavali, mene nije bilo.
U isto vrijeme, ne bih govorila o kriterijima prema ženama. Mene više muče, i to daleko, kriteriji žena prema ženama. Često se pitam kojim dijelom sebe ja izazivam mnoge od njih (govorim o struci), ali onda se, jako jako brzo, vratim svom dragom Irfanu Horozoviću i nekim dijelovima "Imotskog kadije" gdje se jasno navodi tko je i kada izložen prozivkama, osudama, ljubomorama i ogovaranjima.
Kako doživljavate našu književnu scenu i kako na njoj preživjeti? Često čujemo kako je mala i klanovski organizirana…
Mene sve to organiziranje (naši ljudi na terenu) jako pogađa. Kada sam prije osam godina naslovljavala knjigu pogovora odlučila sam se za naslov "Lijepi običaji". Tada sam još vjerovala da će prevladati pristojni govor kolega o kolegama. Danas, pokušavam konačno odrasti. Moram. Nova knjiga proziva mnoge i mnogo toga. Ne smijem cviliti ako izazove polemike i napade.
Postoje pisci koje i volim i poštujem, postoje znanstvenici do čijeg mi je mišljenja jako stalo. Još uvijek znam što znači riječ autoritet i ja imam svoje. Sve češće se vraćam na rečenicu jednog svog divnog profesora. Kad sam mu rekla, još kao mlada asistentica, "Profesore, pa vas svi vole", on mi je odgovorio "Julijana, molim vas, nemojte me vrijeđati."
Znamo da ste pasionirana čitateljica. Što biste nam preporučili pročitati?
Predloške iz kojeg su pobjegli likovi moje nove knjige. Samo da oprimjerim svoju odluku o konačnom odrastanju.
Da danas „idete ispočetka“ u svojoj književnoj i znanstvenoj karijeri, što biste mijenjali, a što ostavili baš onako kako je bilo?
Sve bi bilo isto; i došla bih iz Osijeka u Zagreb, i kolebala bih se oko povratka, i pomislila bih da bi mi negdje drugdje bilo bolje, i dvojila bih oko toga da ostanem raditi na faksu, i željela bih pobjeći negdje gdje neće biti objektivnih analiza. Ali sve bi bilo isto. Već sam rekla, sve oko sebe doživljavam kao priču. Tako i sve ovo sa mnom. Ne znam na kojem sam poglavlju, ali znam da je sve što se dogodilo, i dobro, i loše, bilo funkcionalno opravdano.
Hoće li Vaša kćer Magdalena biti spisateljica?
Moja Magdica jako žali mame svojih vrtićkih prijateljica. Kaže "Zamisli, Emina mama ra – di, ra-di". Sve ovo moje iz radne sobe njoj nije, naravno, posao. Malecka često kaže neke rečenice iz kojih bi se moglo zaključiti da će jednom i ona propisati. Prije dvije godine, a tada su joj bile četiri, rekla mi je, "Sašit ću ti haljinu od brusnica i mraka", kad smo prošle godine prelazili državnu granicu kod Orašja pitala me je li sada Bosna ostala na nebu, na poraze Bilićevih momaka ona samo kaže "Vatreni dečki vrlo brzo izgore", pita se zašto stari malima daju stara imena. Ako i sama ne bude opisala, ja sam te njezine rečenice već zaštitila. Pripremam knjižicu u kojoj pišem priče polazeći od Magdaleninih izjava.
Što čitate vlastitoj kćeri? Pitamo Vas zato jer nam se čini da su danas djeca preplavljena jednoobraznim slikovnicama i knjigama upitne kvalitete, na tržištu dječjih knjiga vladaju kriteriji brze zarade, bez previše edukativnih motiva.
Čitamo puno, različite slikovnice, s tim da ih ja pregledam prije. Izbjegavam ne samo one čije mi se rečenice ne čine prikladnima već i one koje bi Magdicu mogle rastužiti. Primjerice, pored toliko slikovnica zašto da joj čitam baš onu u kojoj tata peče rođendansku tortu.
Najviše priča izmislimo same.
Znamo i da već imate skoro gotovu drugu knjigu. Možete li nam barem malo odati o čemu se radi?
Nova knjiga je završena, lektorirana. Moj stari nakladnik Mozaik knjiga nije je dao u tisak jer je Tko se boji lika još objavljena krajem kolovoza i još nije zaživjela. Bedasto je da budem konkurencija samoj sebi. Riječ je o knjizi priča, dvanaest ih je. Naslov govori dosta toga; "Knjiga od žena, muškaraca, gradova i odlazaka". A opet knjiga od Julijane.
|
webmaster