www.poduzetna.hr:
Koji Vam je životni moto?
Marija Šola:
Raditi pošteno, pa i pod cijenu osobnog rizika.
www.poduzetna.hr:
Što je za Vas poduzetništvo?
Marija Šola:
Ako
mislite na malo poduzetništvo, onda svakako uspjeti u gospodarstvu,
stvoriti nešto što će zaposliti bar još nekoliko ljudi, uz sebe i
eventualno članove obitelji, razvijati to normalno tijekom vremena
koliko je moguće, pokušati uskladiti i svoje obiteljske obveze, ne
zanemariti obitelj pri tome nikada. Jer ipak sva energija koju imamo se
najvećim dijelom crpi iz obitelji. I ako je tu čovjek sretan, onda može
dati puno više u poduzetništvu. A poduzetništvo shvaćam isto tako biti
od koristi i okolini, ne samo sebi.
www.poduzetna.hr:
Što biste istaknuli kao svoj najveći poslovni uspjeh?
Marija Šola:
Bez obzira kako tko gledao na ono što sam radila, ja mogu reći da je moj najveći uspjeh bio Nama,
jer sam kroz 4 godine uspjela sačuvati radna mjesta za 3700 ljudi,
obnoviti sve robne kuće – naravno, sa svojim suradnicima – te omogućiti
ljudima da primaju redovito plaće. Udeseterostručili smo promet i
izborili se za mjesto u trgovini vrijedno poštovanja.
Ja
osobno sam bila jako nesretna što sam prihvatila tu ulogu. No to je dio
moje karijere na koji sam ja najponosnija jer mislim da sam tu najviše
dala sebe. I istovremeno doživjela najviše kritika. Jer za sve funkcije
koje sam obnašala prije toga i nakon toga, bila sam hvaljena – a ovdje
sam bila i kuđena. Ali ja sam osobno na ovaj dio moje radne karijere
jako ponosna.
Iza toga je svakako moj posao ovdje, u Partner banci,
jer sam došla 1998. godine. Tada je u bankarstvu otvoreno negdje oko 20
stečajeva nad bankama i to je bila najveća bankarska kriza koja je
ikada pogodila Hrvatsku, pa i bivšu Jugoslaviju. Uspjela sam sačuvati
ovaj sustav, i otada do danas sam uspjela, sa svojim suradnicima,
učetverostručiti ovu banku.
Zapravo,
svi poslovi su na neki način moja velika ljubav i ja sam čovjek koji
može iz ljubavi raditi. Ne mogu raditi po sili, no mogu raditi s
velikim entuzijazmom i ljubavi prema tom poslu.
Bila sam generalna direktorica Termomehanike tri
mandata po četiri godine. Na tu sam funkciju bila izabrana u svojoj
odsutnosti iz Hrvatske. Za svoga mandata tvornicu sam digla na razinu
da jebila vrlo značajan faktor u bivšoj Jugoslaviji – ali i u Europi,
pa i šire. Jako puno smo izvozili. Imali smo vrlo važnu dugoročnu
proizvodnu kooperaciju s velikom svjetskom kooperacijom Asea Brau
Bovery i s firmom Stal.
Jako
teškog srca sam odlazila iz te firme, a i ljudi su bili veoma
iznenađeni. Moj je susret s njima, otada i danas, vrlo lijep. I
dan-danas me znaju nazvati ako im oko nečeg mogu pomoći privatno, poput
preporuke liječnika itd. Vrlo rado im pomognem.
A moj posao, prvi, bio je u Sljemenu,
koji je također moja ljubav. Bilo je to moje pripravništvo. Iza toga
sam bila pomoćnica generalnog direktora sa svega 23 godine starosti,
kao žena. Pitali su me: kako je to moguće? Eto tako, firma je bila u
problemima, a kad je firma u problemima, onda kadrovi bježe, a posao se
povjeri mladim ljudima. To je zapravo bila prigoda da čovjek stasa, da
se uči i da zajedno s firmom raste, razvija se i rješava probleme.
Imala sam sreću da sam sve poslove koje sam radila, obavljala s doista
velikom ljubavlju. Imam običaj reći, što netko može zlorabiti, “moja
firma”. Nijedno od tih poduzeća nije bila moja privatna firma, ali ja
ću i danas reći “moja banka” - iako tu nikad nisam imala nijednu
dionicu. No ipak ju držim svojom bankom. Sigurno će trebati proći puno
vremena da se prestanem predstavljati kao Partner banka pri upoznavanju.
www.poduzetna.hr:
Što ste kao predsjednica uprave u Partner banci promijenili u ovih 10 godina, što je izravno Vaša zasluga?
Marija Šola:
Puno toga. Prije svega želim istaknuti da smo učetverostručili bilancu banke kroz razdoblje od devet godina. Svakako,
tu je i nova tehnologija koja je vezana uz informatiku: uvođenje
platnog prometa koji je ranije bio u nadležnosti FINE, internet
bankarstvo za pravne osobe, sada smo u završnoj fazi testiranja
internet bankarstva za građane, uveli smo riznicu, dakle, drugačiju
trgovinu devizama, da ne govorim u načinu kreditiranja pravnih osoba.
Oživjeli smo jaku suradnju s HBOR-om, koja u početku nije niti
postojala. Otvorene su podružnice koje nisu postojale. Ova je banka
imala ovdje sjedište, ali ne i podružnice. Jedna je bila otvorena pri
samom mom dolasku, to je Osijek, a ostale su otvorene nakon što sam ja
došla. Bila je i želja za orijentacijom prema građanima, no mala banka
definitivno ne može biti orijentirana većim dijelom na građane. Mi smo
se, u mom mandatu, najviše orijentirali na razvoj gospodarstva, što je
opet atipično u odnosu na druge banke.
Puno
toga se u ovom trenutku ne mogu ni sjetiti; a da ne govorimo o
tehnologiji rada. Redovito se održavaju sjednice uprave svakog
ponedjeljka, štoranije nije bio običaj, da se vode zapisnici, da se
uredno vode sve evidencije neizvršenih zadataka, da se redovito prate
izvršenja tih zadataka, zatimuvođenje svih ostalih procedura koje su
bile u tom času vrlo malo zastupljene. Mi u banci imamo preko 130 akata
po kojima radimo, a uglavnom su svi rađeni za moje vrijeme.
www.poduzetna.hr:
Koje svoje osobine smatrate vrlinama u svojem poslu?
Marija Šola:
Mislim
da sam marljiva, vrlo tolerantna osoba. Strašno puno držim do date
riječi. Dakle, vrlo sam principijelna osoba. Nastojim pomoći svakome
koliko jemoguće, a da ne oštetim instituciju u kojoj radim. Ulažem
strašno puno u svoju osobnu izobrazbu. Želim biti kompetentna u poslu
kojeg radim. Ne podnosim da ne znam ja, a da mi netko drugi diktira
zato što ja ne znam. Dakle, vrlo je lijepo imati suradnike koji više
znaju od vas, ali to ne znači da ja ne moram znati. Ja želim znati, ako
već ne više, a onda svakako isto kao i svi oni koji rade oko mene.
www.poduzetna.hr:
Na koji način ostajete u koraku s tržišnim trendovima i informacijama?
Marija Šola:
Sudjelovanjem
i odlaskom na seminare i simpozije koji se organiziraju iznaše
djelatnosti – govorim za bankarstvo. Pa i šire ako osjetim da je to
potrebno u mom poslu. Svakodnevno čitanje literature, obavezno praćenje
poslovnih časopisa i svih meni dostupnih informacija. Ja sam vam osoba
koja prosječno dnevno čita najmanje 200 stranica.
www.poduzetna.hr:
A kako održavate tempo u utrci s konkurencijom?
Marija Šola:
Nastojimo
biti bolji u onom dijelu u kojem je nama moguće. Zašto to govorim?
Jasno, jedna mala banka ne može voditi utrku s velikom bankom glede
uvjeta kreditiranja. Ali sasvim sigurno može voditi utrku u brzini i
efikasnosti. To sam prepoznala radeći u velikoj banci, da je to velika
mana – tromost velikog sustava, i nastojala sam ovu banku graditi na
slabostima velikih sustava.
www.poduzetna.hr:
Koliko ste zadovoljni svojom radnom okolinom?
Marija Šola:
Ovdje
gdje sam dosada radila mogu reći da sam imala vrlo korektne i sposobne
suradnike, s kojima sam razvila jedan odnos tolerancije i
razumijevanja, i povjerenja. To je strašno važno u ovom poslu kojeg
radim. Izvrsno smo komunicirali. Ljudi će vam dati maksimum od sebe
ako im date povjerenje i vjerujete u ono što oni rade. Onda se oni sami
trude, i ne trebate ih nikad tjerati.
www.poduzetna.hr:
Jeste li društveno aktivni, npr. u udrugama, humanitarnim zakladama...?
Marija Šola:
Jesam.
Već preko 12 godina sam u izvršnom odboru Udruge poslovnih žena KRUG,
zatim sam bila članica izvršnog odbora Hrvatske udruge banaka, članica
sam Hrvatske udruge poslodavaca, članica sam Zaklade blažene Marije
Petković za pomoć siromašnim obiteljima pri školovanju. Zatim, jako
puno sudjelujem u raznim drugim udrugama, i službenim i neslužbenim,
kad god se radi o humanitarnoj pomoći. Uživam to raditi.
www.poduzetna.hr:
Koji je Vaš sadašnji kratkoročni poslovni cilj, a koji dugoročni?
Marija Šola:
Ako
vam kažem da je meni sad 25. veljače 34 godine staža, onda će vam biti
jasno da je to na neki način ipak privođenje kraju nekih poslova. Ali
ne vjerujem da će biti tako da ću se brzo povući, poznajući sebe. Idem
sada, od 1.3. u Karlovačku banku. Moj sin je tamo
predsjednik uprave, a ja mu idem biti savjetnica. Ni u kom slučaju ne
želim biti u upravi tamo gdje je moj sin, da ne bi on dolazio u
situaciju da bude u sjeni svoje majke. To mi ne treba, a mislim da to
nijedna majka ne bi željela. Isto tako, ne želim biti niti u nadzornom
odboru, jer je on u upravi. Ja mu želim pomoći i želim pomoći banci.
Želim stvarati s njim zajedno, koliko mu god mogu pomoći, hrvatsku
banku. Dakle, da ostane hrvatska. Ona je u hrvatskom vlasništvu – stara
je, jedna od najstarijih, 55 godina.
No
želim pokazati da može biti uspješna banka koja je ostala u hrvatskom
vlasništvu. Pripomoći ću koliko god mogu. Sigurno znam da se neću
štedjeti. No drugačiji je to osjećaj ako niste u upravi, bez obzira što
ću možda raditi i više nego sada. Željela bih tu i završiti svoju
karijeru. Nema tih novaca zbog kojih bi nekakvu drugu dužnost
prihvaćala. Postoji samo opet ljubav koju bih jedino mogla pokloniti
svojoj domovini – ako bi za to, potkraj karijere, bilo potrebe. Dakle,
ne bih to radila za novac, ali ako bih mogla pripomoći svojoj zemlji na
bilo koji način – dakle, sad ne aludiram ni na što – no ako bih mogla
pomoći, onda bih to radila iz ljubavi, a ne za novac.
www.poduzetna.hr:
Znači, ne isključujete nekakvu političku karijeru?
Marija Šola:
Ne
bih željela raditi u politici. Ali kada bi bio sklop takvih okolnosti
da se nađe određen broj ljudi koji žele iz entuzijazma i ljubavi prema
domovini pripomoći na bilo koji način – ni ja ne patim ni od kakve
funkcije. Kada bih mogla pripomoći da se razvije gospodarstvo ili na
neki drugi način, to bih rado učinila sad pred kraj karijere.
www.poduzetna.hr:
Koji Vas problem, u poslovnoj ili društvenoj domeni, najviše smeta?
Marija Šola:
Ono
što mi prvo pada na pamet je taj hrvatski jal, to hrvatsko rivalstvo u
negativnom kontekstu. Jako sam žalosna kad vidim da se stranke bore
nakon izbora na način da dokazuju jedan drugome da nešto nije u redu.
Bila bih puno sretnija kada bismo tri i pol godine radili na način da
guramo kola svi u istom pravcu – a to znači uzbrdo. Nikako ne mogu
shvatiti da ljudi misle da je njihova uloga u politici takva da
kritiziraju samo. Bilo bi lijepo kada bismo zajednički rješavali
probleme...a pred izbore da se onda bore temeljem rezultata iz
proteklog razdoblja. Ovako imamo strašne utege boreći se da dokažemo
jedni drugima tko radi loše, a tko radi dobro. Na to gubimo strahovito
puno vremena. To je glede politike.
Ista
stvar vam se događa i u životu. Mi smo vrlo čudan narod, nikad se ne
veselimo tuđim uspjesima. Doista mogu reći za sebe, kad me netko pita
što je ono što me najviše veseli i u čemu sam najviše uspjela, da se
radujem svakom uspjehu drugog čovjeka – a žalostio me je često tuđi
neuspjeh.
Jedna
je psihologija prisutna u istočnjačkim kulturama, a to je da su jako
žalosni kad njihovom gazdi ide loše, jer će i njima brzo biti loše. Ona
ovdje nije prisutna. Ovdje je prisutno veselje kad se nekome dogodi
nešto loše, a ne kad postigne nešto. Pa to je strašno. Ako vi imate
nešto, jako ću se veseliti jer znam da, ako će mi nešto trebati, da
ćete mi pomoći. Ako ni vi nemate kao ni ja, onda mi ne možete pomoći. I
ovi poslovni ljudi koji su u Hrvatskoj postigli nešto, stvorili nešto –
pa ne treba njima to bogatstvo. To bogatstvo služi ovom narodu i onim
ljudima koji tamo primaju kruh. I mislim da ova situacija koju imamo,
da je veliki broj ljudi ljubomoran na, pogrdno nazvane, tajkune -
mislim da nije dobra. Bez obzira na greške. Bilo je grešaka u pretvorbi
i njih treba sankcionirati. Ali će biti sreća ako oni to vode u
interesu da zaposle ljude i održe ovu zaposlenost koju imaju.
www.poduzetna.hr:
Kako biste to riješili? Definirali ste problem, gotovo na način da je nerješiv.
Marija Šola:
Svakako,
na način da se razvija pozitivna klima i drugačiji odnos prema
uspjesima. I kroz medije, i na bilo koji način na koji se može
djelovati. I u razgovoru, ako netko zastrani, onaj ga drugi treba
upozoriti da nije dobro tako. Svugdje objavljujemo nešto što se loše
događa, a time smo stvorili užasan defetizam u narodu. Ne ističemo
pozitivne primjere i ne govorimo o dobrim stvarima, a ima ih, nego samo
govorimo o negativnome, i to stvara kod ljudi osjećaj beznađa. A to ne
može nikako biti dobro.
Doista,
vjerujte mi, ako preko puta vidim dobru kuću, ili lijepu ženu – ja se
veselim, i na neki način to smatram svojim. Zašto? Ako to godi mom oku,
ondaje to moje, bez obzira što nije u mom vlasništvu. Ako ste vi dobra
osoba, ja uživam u tome, onda ste vi moji. Vi ste samo tuđi ako sam ja
žalosna što ste uspješni.
Dok
ne promijenimo taj odnos spram uspješnih, da ih podupiremo, neće biti
dobro. Jer nas samo uspješni mogu izvući. Nije svakom dano da bude
uspješan...ali se, kako kaže Biblija, jako puno očekuje od onih kojima
je dano da budu uspješni. A osuđujući ih dovodimo se u situaciju da se
ljudi srame reći da su uspješni. Čega se sramiti?
www.poduzetna.hr:
Hvala vam na razgovoru. Biste li još nešto dodali?
Marija Šola:
Često
puta, kad me netko pita što je sreća, odgovorim da je velika sreća -ne
sresti budale. To je puno veća sreća nego sresti dobre ljude.
webmaster