Larisa Kovačić

INTERVJU:

PODUZETNA: Rođeni ste u Ukrajini, tamo ste i odrasli. Sad već više od 12 godina živite i radite u Zagrebu. Kako ste odlučili doći u Hrvatsku i kako je izgledala ta promjena?

Da, odrasla sam u Ukrajini, tamo sam i završila Trgovački fakultet i stekla diplomu ekonomskog smjera. Moram priznati da sam odmalena sanjala o tome da upišem fakultet za strane jezike i radim kao prevoditeljica, međutim, majka me od toga odgovorila jer je smatrala da kao profesorica stranih jezika neću moći osigurati egzistenciju.

Nakon fakulteta sam se zaposlila, rano sam došla i do nekih viših položaja, u to sam doba već radila kao asistentica direktora informativnog odjela u dvije prehrambene tvrtke u Ukrajini.

A tada sam upoznala svog supruga, Hrvata koji je radio u Ukrajini. Zaljubili smo se i vjenčali. Odmah mi je bilo jasno što će to značiti, udati se za stranca, i što će to sve povući za sobom. Nakon Ukrajine moj je suprug dobio posao u Rusiji, a ja sam pošla za njim, da bismo se konačno preselili u Hrvatsku 1996. godine.

Tražila sam posao, ali bez uspjeha. Sigurno nisam bila savršena u znanju jezika, a nisam imala niti poslovnog iskustva u Hrvatskoj. U takvoj situaciji u radnoj knjižici može pisati bilo što, ali ako nemaš radnog iskustva u toj zemlji, jednostavno moraš početi ispočetka.

U međuvremenu sam radila honorarno, bavila se i osiguranjem, iako moram reći da nikad nisam imala uspjeha na tom području, jednostavno ne znam raditi taj posao.

Ideja koju nekako uzimam kao početnu točku svog rada u Hrvatskoj je upravo bila ta ideja da položim državni ispit za sudskog tumača. U desetom mjesecu 2001. godine, prikupivši svu dokumentaciju i položivši ispit na Županijskom sudu, dobila sam rješenje o imenovanju za sudskog tumača za ukrajinski i ruski jezik. Tada počinje jedno drugo životno razdoblje za mene u poslovnom smislu. Kad sam bila mlađa, htjela sam biti prevoditeljica, i život me naveo na to da jednog dana to i ostvarim.

PODUZETNA: Otkud ta strast za jezicima, što Vas je k tome privuklo?

Odrasla sam u praktički dvojezičnoj zemlji, s obzirom da je u Sovjetskom Savezu ruski bio državni jezik, a ukrajinski, naravno, za Ukrajinu. Tako da sam, otkako pamtim, govorila dva jezika. Davno sam čula onu rečenicu, "čovjek je onoliko bogat koliko jezika poznaje". To je zaista ogromno bogatstvo.

Jezici su nešto što mi jako dobro ide. Na primjer, hrvatski nikad nisam učila ni u kakvoj školi, sve što znam naučila sam sama. I dok pričam, čujem svoje pogreške u razgovoru. Pišem bez greške, a da ne pričam tako emotivno i brzo, govorila bih puno ispravnije. No ovo je ipak dio mene, i tako sam prepoznatljiva.

Često me znaju pitati na kojem jeziku razmišljam. Teško je na to odgovoriti. Kad razmišljam o mami i tati, razmišljam na ukrajinskom, kad razmišljam o prijateljima ovdje, razmišljam na hrvatskom, jednostavno kako situacija zahtijeva.

PODUZETNA: Mogli bismo reći da korištenje nekog jezika nije samo stvar prenošenja poruke drugim riječima, nego i preuzimanje određenog načina razmišljanja sredine iz koje taj jezik potječe.

Da. Recimo, ruski je izrazito kompliciran jezik, ima mnogo pravila i iznimaka. Ali i on odražava kulturu komunikacije tog jednog područja.

PODUZETNA: Kad biste trebali istaknuti neke poteškoće, ili možemo reći - izazove s kojima se susrećete danas u poslovanju u Hrvatskoj, kao žena u poslu, kao strankinja, što biste naveli?

Ne poznajem dobro sve poslovne kulture, ali mogu dati svoje mišljenje u odnosu na Ukrajinu i Rusiju. Ono što nam je zajedničko jest što žena, da bi ostvarila bilo kakvu ambiciju, a kamoli veća postignuća, ona se zaista mora puno više truditi nego inače. Ulagati u sve, u svoje obrazovanje, kulturu, ponašanje, izgled, zapravo u sve segmente života.

Naše su kulture još uvijek dosta patrijarhalne, tradicionalne, u kojima žena, da bi bila smatrana uspješnom, mora biti sve. Mora biti supruga, majka, prijateljica, poslovna žena... Ima mnogo žena koje se odluče biti samo suprugama ili samo majkama, i ja smatram da je to definitivno stvar izbora. No ukoliko se odlučite postići neki poslovni uspjeh, morate se mnogo više dokazivati, i to u svim područjima života.

U krugu svojih prijatelja, a i čitajući intervjue s poznatim ženama, poduzetnicama, menadžericama, primjećujem da su to redom žene koje dosta toga mogu napraviti same. Teško je to, jako teško. No ono što mogu reći jest da su žene u Hrvatskoj iznimno čvrste, izdržljive – često znam pomisliti, naše žene mogu izdržati zaista sve. To je istina, i toliko se trude da kod kuće i na poslu sve bude u redu, a uz to su još i lijepo odjevene i dobro izgledaju. Ponekad se pitaš koliko sati ima njihov dan.

Moram pritom naglasiti, a ne znam je li to sreća ili Božja volja ili ipak moj stav, ali ja uvijek u životu srećem samo najbolje ljude. Mislim da ja u ovoj zemlji imam više poznanika i prijatelja od mog supruga koji je ovdje odrastao. I stvarno imam osjećaj da mi svi uvijek pomažu.

PODUZETNA: Vjerojatno je točno da to najviše ovisi o Vašem stavu, ako vjerujete ljudima i vidite pozitivno u svakome, onda možete i izvući najbolje iz njih.

Ne bih htjela idealizirati situaciju, svi proživljavamo tu svoju svakodnevicu koja je ponekad vrlo teška. Dešava se da su ljudi grubi, no zaista nikad nisam doživjela tu situaciju da budem ponižena u poslu, da me netko omalovažava. A i moj je stav uvijek bio takav: stranac si u tuđoj zemlji. Ne možeš očekivati da će pred tebe pasti sve najbolje u životu. Moramo realno prihvatiti situaciju i sami se truditi oko toga da se prilagodimo sredini. A sigurno u tome ima i sreće.

PODUZETNA: Što biste još naveli kao ključ uspjeha?

Mislim da nikad ne treba odustajati. Sretni su oni ljudi, a znam ih jako puno, koji imaju tu snagu da čak i kad padnu, pokažu tu jednu snagu, želju i otvorenost prema životu da krenu dalje. A poznavati takve ljude je pravo veselje. Jer kad ih vidim, pomislim, ako oni mogu, mogu i ja.

PODUZETNA: I samo još jedno pitanje za kraj – Vaše ambicije i planovi za budućnost, gdje se vidite za nekih 5 do 10 godina?

Ove godine ću produžiti mandat za sudskog tumača za sljedeće četiri godine, a i vidim se u prevoditeljskom poslu još dugo. Voljela bih osnovati svoju tvrtku, ali ne nužno prevoditeljsku agenciju. Moj bi san zapravio bila agencija za usluge koja će pomoći ljudima da izgrade sebe – savjetodavna agencija koja bi okupila tim stručnjaka za komunikaciju, za upravljanje, donošenje odluka, imidž i stil itd, koji bi radili i pomagali klijentima. Mislim da je za uspjeh važno ne bojati se života, otvoriti se prema prilikama, a mi bismo im mogli pomoći u tome.

Prosječna ocjena korisnika