Marija Sekelez

 

Opće je poznata stvar da su se mnogi mali Zagrepčani upravo na krilima Žar ptice zaljubili u čarobne kazališne priče. Na čelu tog gradskog kazališta već devetu godinu jest poduzetna i energična ravnateljica, inače kazališna glumica Marija Sekelez. Htjeli smo čuti njezinu poslovnu i umjetničku priču, s obzirom da je jedno nepoznato kazalište na kraju grada uspjela oživiti i etablirati kao jedno on najomiljenijih mjesta najmlađoj kazališnoj publici. Osim toga, u njezina dostignuća mora se ubrojiti i Naj, naj, naj festival.

 

PODUZETNA: Nedavno je završio Naj, naj, naj festival koji djeci nudi izbor domaćih i stranih kazališnih predstava, festival dokazane vrijednosti i socijalne osviještenosti, jer nudi besplatne predstave za mališane. Uz njega su sada već naraštaji djece upoznavali i zavoljeli čari kazališne umjetnosti.

Pokrenut je prije devet godina, pa nas zanima kako danas gledate na to vrijeme? Što biste istaknuli kao najvažnije dostignuća festivala općenito?

Najljepše od svega možda je činjenica da je festival namijenjen djeci koja školske praznike moraju provesti u Zagrebu, pa su često i njihovi roditelji opterećeni financijskim aspektom. Tako da se ono što se može činiti hendikepom (provesti praznike kod kuće) trudimo pretvoriti u jedan lijepi događaj koji će im zauvijek ostati u sjećanju. Mi te male gledatelje pretvaramo i u pravu kazališnu publiku, što je dobar zalog za budućnost. Tu pronalaze odgovore na pitanja koja su im možda u životu nedostupni i uživaju u lijepim stvarima, a sve to besplatno.

Marija Sekelez, ravnateljica kazališta Žar ptica  slika preuzeta s www.she.hr

PODUZETNA: Jednom ste rekli da bi o zahvalnosti roditelja i djece mogli napisati cijelu jednu knjigu. Ipak, najljepši dojmovi i komentari?

U vremenima posvemašnje otuđenosti i nekomunikacije, socijalne bešćutnosti, emocionalne praznine, kad nekom pokažete da je bitan i da mislite na njega, to se uvijek vraća, svi su ganuti, i roditelji i djeca. Dva sata prije predstave nije im teško doći na blagajnu, karte planu u hipu, a kad roditelje, bake, djedove zamolimo da ostanu vani ispred dvorane da ne bude gužve, vidimo da im se baš i ne ide van, da i oni razdragano uživaju u predstavama.

 

Često dođe i previše malih gledatelja, više nego što ima mjesta u dvorani, ali mi ih uvijek nekako smjestimo, jer nema ništa tužnije nego da dijete ode iz kazališta žalosno jer nije uspjelo vidjeti predstavu. Radi se o svakodnevnim zahvalama uz koje vam je nekad i malo neugodno, ljudi imaju potrebu reći hvala i to je najljepše što vam se može dogoditi.

PODUZETNA: Festival je dakle besplatan. Znam da iza te odluke postoji jasan cilj i da ste prije 5 godina predlagali da sve predstave za djecu budu besplatne. Zašto?

Jesam, predlagala sam. Radeći već devet godina kao ravnateljica svakodnevno vidim koliko su izdaci roditelja veliki, i samo školovanje je skupo, a grad Zagreb ipak raspolaže velikim novcem. No, danas imamo privatne kazališne skupine koje se tome, iz razumljivih razloga, opiru jer one nisu financirane iz proračuna. To je jedna moja zasad utopijska želja, no možda se jednoga dana i ostvari.

Kazalište, kao mnogolika umjetnost, u sebi sabire mnoge načine izražavanja - riječ, sliku, zvuk; kroz predstave djeca mogu pojmiti najrazličitije spoznaje.

PODUZETNA: Danas doista u Hrvatskoj imamo raznoliko i bogato kazalište za djecu. Zašto to mora biti imperativ, gdje leži važnost kazališnog odgoja najmlađih?

Od kada se rode imperativ je da nam djeca izrastu u stabilne ličnosti, širokih obzora, a kazalište je tu divna prilika za to. Ono je jedna oaza u današnjem svijetu, iako ono ne može zamijeniti roditeljski odgoj, a ja u toj oazi djeci želim pružiti nezaboravne trenutke, koji ostaju zauvijek.

Čitanjem, gledanjem filmova i odlaskom u kazalište djeca razvijaju maštu, rastu duhovno, stasaju u radoznale osobe, što je nenadoknadivo u njihovu odgoju. A kazalište, kao mnogolika umjetnost, u sebi sabire mnoge načine izražavanja - riječ, sliku, zvuk; kroz predstave djeca mogu pojmiti najrazličitije spoznaje, bivaju uvučena u jedan fantastičan svijet u kojem mogu prepoznavati i događaje iz njihove svakidašnjice. Tako da ih kazalište uči životu. U predstavama nastojimo se boriti protiv svih nasilja kojima su stalno izloženi.

 

To je otprilike moja misija, kao i želja da im kazalište postane neophodno u životu, da odgojimo dobru kazališnu publiku, kao zalog za budućnost.

PODUZETNA: Kazalište Žar ptica osnovano je kao privatno putujuće kazalište 1981. Godine 1996. dobiva prostor u Bijeničkoj ulici, a godinu dana kasnije postaje gradsko kazalište. Vi stupate na njegovo čelo 2000.  Koji su Vam bili najveći izazovi i najveće zadaće?

Tada su mi bili najveći izazovi apsolutno svi! Ne želim se ni sjećati tih vremena! Vjerujte, to je bilo toliko teško, da ne postoji ništa što biste mi mogli ponuditi na ovome svijetu, osim zdravlja, da bih ja to ponovno prošla...!

 

Ako vam kažem tako nešto nakon što je prošlo devet godina, onda možete misliti kako mi je bilo. Do tada kazalište je igralo 6 predstava na godinu, u njemu je živio pas lutalica, nitko nije znao gdje se to kazalište uopće nalazi, ljudi su znali govoriti da je kazališna zgrada samo produžetak Mirogoja. U toj situaciji ja sam morala stvoriti kazalište ni iz čega, morala sam odjednom postaviti 5 do 6 premijera, 200 do 250 naslova odigrati. To bio salto mortale duše i tijela. 

 

Zato se nerado osvrćem na to vrijeme i nikom nikada ne bih poželjela takvu situaciju kad preuzima ravnateljsko mjesto, a tada to nisam znala. Uletila sam u to potpuno nespremna i u jednom mi je trenutku čak i zdravlje bilo ugroženo, a da ne kažem da ni dan danas nemam slobodnog vremena, jer mi smo mali kolektiv, svega dvadesetak ljudi, a od nas se traže obveze od 300 predstava godišnje kao i od onih koji imaju 70, 80 zaposlenih u ekipi. Osobno se više ne trebam dokazivati, no razinu moram održati, a održati razinu je jednako naporno i zahtijeva svakodnevni trud i rad.

PODUZETNA: Je li to vaš današnji najveći izazov? Održati razinu?

Nakon više od 30 produciranih predstava, nakon više od 40 nagrada međunarodnih i domaćih i nakon tri Nagrade hrvatskog glumišta, nakon Nagrade Petra Brečića, nakon Plakete grada Zagreba doista je najteže održati tu razinu, jer kazalište je čudna umjetnost, vi prije premijere ne znate što ste zapravo napravili. Mi imamo sreću da imamo oko 15 predstava na repertoaru i nama svaka nova predstava guši onu koja je izašla. Mi sada da ne radimo ništa novo dvije godine, imali bismo što igrati.

 

No, budući da nam Ured za kulturu, obrazovanje i šport daje sredstva, mi svake godine moramo imati tri premijere. Sada trenutno imamo Pčelicu Maju, Sasvim sam popubertetio, Zločestobiju, Strah u ulici lipa, znači da igramo po tri predstave dnevno! Jedna predstava sustiže drugu. To je tristo predstava na godinu.

 

Marija Sekelez, ravnateljica kazališta Žar ptica  slika preuzeta s www.she.hr

PODUZETNA: Ima li u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj, dovoljno kazališta za djecu?

Ima, ima i dosta kvalitetnih, dobrih kazališta i kazališnih grupa, ali naravno da ima mjesta i za druge, za nove. Nitko nikome nije konkurencija i svako dobro kazalište, svaka skupina ima svoje mjesto, zato što Hrvatska i nije tako mala s našega teatarskog aspekta.

PODUZETNA: U Žar ptici vješto spajate umjetnost i marketing. Koliko je taj Vaš ravnateljski posao kreativan, a koliko zapravo menadžerski?

Znate što, ne želim zvučati pretenciozno, no ovo mjesto na kojem jesam, zahtijeva čovjeka koji se bavi svime i sve mora osmisliti. Osmišljavam dakle repertoar, razgovaram sa suradnicima, odabirem umjetnički autorski tim, sudjelujem u realizaciji plakata, programa...

Budući da nas ima malo, a obveze su nam velike moram sve to raditi. Nekad se gušim u papirima i to mi je najveća mora, papirologija me naprosto uništava. To je dakle jedan vrlo iscrpljujući koktel poslova.

PODUZETNA: Iduće godine je deseta obljetnica Naj, naj, naj festivala, a napunit će se također i deset godina od Vašeg dolaska na čelo Žar ptice. Imate li već neke planove za slavljeničku godinu?

Ha, ha, ha. Nemam što planirati, sve je već isplanirano - napraviti opet izvrstan festival, raditi dalje prema našim zadanim kriterijima i moram Vam priznati, da nisam uopće pomislila da bi to trebali slaviti. Vrijeme je toliko prohujalo, no ipak je puno toga i napravljeno. A budući da sam tu od jutra do mraka, što se kaže, žao mi je što nisam bila svjesna kad sam preuzimala Žar pticu, da ću zanemariti svoju pravu profesiju, onu glumačku.

PODUZETNA: Jako Vam nedostaje gluma?

Užasno, užasno i svaki dan sam u nekom monodijalogu i svaki dan sam na odlasku, svaki dan odustajem od ovog posla u želji da se priključim opet glumi i tako vrijeme prolazi.

U glumačkom poslu sve je zapravo nepoznanica. Uvijek nas pitaju, kako ste mogli zapamtiti toliko teksta, a to je tek lakši dio našeg posla. Mnogo je nepoznanica i ne znamo hoćemo li publici uspjeti sve prenijeti.

PODUZETNA: Uskoro će biti prikazan dokumentarni film "Lica glumice" Ane Marije Bokor, u kojoj ste i Vi jedno od tih lica. Nastao je u želji da se razotkrije profesija glumice i pokaže što se događa iza zastora, pokazuju se dakle nepoznati detalji o glumicama. Koji su to u Vašem slučaju?

Da, ja sam u filmu jedna od tih najstarijih lica glumice, ha, ha, ha. Kolegica je u dokumentarcu napravila neki generacijski presjek, pa sam ja u zadnjoj kategoriji. Razgovarali smo vrlo ležerno, pa se nadam da će to biti zanimljivo. Željela bih da Ana Marija uspije s tim projektom, jer je ideja jako dobra. Nisam još film pogledala, no s radošću sam sudjelovala. A u glumačkom poslu sve je zapravo nepoznanica, mnogi ljudi u publici misle da se predstava priprema tri dana, da imate poseban gumbić za pamćenje teksta, posebnu ladicu da to zapamtite.

 

Uvijek nas pitaju, kako ste mogli zapamtiti toliko teksta, a to je tek lakši dio našeg posla. Mnogo je nepoznanica i ne znamo hoćemo li publici uspjeti sve prenijeti. Neki dan smo se smijali na račun takvih pitanja, primjerice na jednoj liječničkoj komisiji kolegici koja je trebala ići u mirovinu, rekli su da zašto da ide u mirovinu, zar ne bi mogla pripremati predstavu, a da ju odigra netko drugi?! Ha, ha, ha, a to nisu pitali baš neki neuki ljudi. Mnogi recimo misle da se film snima onoliko dugo koliko traje. Ima tu svega.

 

No, s druge strane možda je dobro da glumački poziv ostane nepoznanica. Nepoznanica je i skladanje simfonije i pisanje šlagera...

No, možda nije ni potrebno sve otkrivati.

PODUZETNA: I moram vas pitati, mislite li da će se recesija odraziti na Vaše kazalište?

Pa, zavisi kako ćemo biti financirani, ako bude kao sada, neće biti problema, no ako bude manje, morat ćemo se prilagođavati. Ta recesija, već samim spominjanjem već izaziva takve negativne  konotacije i depresiju. Jedinio čega se bojim da bi nas moglo pogoditi jest mogućnost da roditelji neće moći djeci platiti ulaznice za kazalište. To je pitanje. A što se tiče predstava, mi ih imamo toliko da ne bi trebali tri godine napraviti novu, ali što ako djece u publici neće biti? To je jedino pitanje.