Razgovor s Emmom Bonino, talijanskom ministricom vanjske trgovine.

INTERVIEW: EMMA BONINO
talijanska ministrica za međunarodnu trgovinu
i glavna organizatorica talijanskog foruma za žene poduzetnice jugoistočne Europe i Balkana, Kaspije i Kavkaza, rujan 2007.

Emma Bonino. Žena koja se za svoje ciljeve uvijek bori do zadnjeg daha, bilo štrajkom glađu, bilo kao predsjednica delegacija talijanske Vlade pri UN-u. Žena političarka koja u svojoj zemlji uživa velike simpatije i nevjerojatnu popularnost. Ministrica je za međunarodnu trgovinu u sadašnjem sastavu talijanske Vlade. Inače, pogotovo u Hrvatskoj, nismo baš navikli da su trenutni ministri omiljeni u narodu, štoviše. No, Emmu Boninu čini se svi vole. Ali njezina stranke, radikalna partija Italije ima potporu tek 1% birača. Stoga u svojim istupima često zna reći: "you love me, but you don't vote me!" (– "volite me ali ne glasujete za mene".)

Zaintrigirana tim ozračjem oduševljenja oko ove talijanske ministrice odlučila sam napraviti mali pokus: prije odlaska na intervju, dok sam stajala na recepciji hotela gdje sam odsjela, upitala sam recepcionara što misli o Emmi Bonino. "To je političarka koja zaista nešto pokušava promijeniti. Ona kaže ono što misli ali i učini sve što je rekla i obećala! To je rijetkost u politici. I ona je jedina političarka koja najprije gleda što je u interesu društva, zajednice, naroda dok svi ostali najprije gledaju što je u njihovom vlastitom interesu! To volim kod nje!" Kad sam joj prenijela pozdrave recepcionara i rekla joj njegov odgovor – mahnula je rukom i kroz smiješak rekla: ma, pretjerao je!

Zašto je bitno staviti naglasak na žensko poduzetništvo? Čini se nelogičnim da je pitanje spola još uvijek aktualno u Europi u 2007. Ne postoji muško poduzetništvo, zar ne?
Postoji mnogo razloga zašto. No jedan razlog obuhvaća sve ostale, a to je zdrav razum. Ne možete razviti državu ako ne uključite i energiju i odlučnost 50% populacije. To je jednostavno za razumjeti i primjenjuje se na svaku zajednicu. Međutim, očito je da ako uključite žene u sve dijelove društva, uloga muškaraca će se smanjiti, jer moraju napraviti mjesta za žene. A u našoj kulturi to im se ne sviđa - znači da u principu morate zauzeti svoje mjesto. Nitko vam ga neće dati, zar ne? U mojoj zemlji očito postoji kultura ženstvenosti – tradicija nalaže da je prva dužnost biti majka i supruga, osoba koja se brine za starije, a tek onda, ako joj ostane nešto vremena, može postati učiteljica ili poslovna žena. To je dugovječna tradicija koju je teško promijeniti.

U mojoj zemlji ne postoji pravna diskriminacija prema ženama, ni na kojem području. No tradicija je takva kakva jest i iz nje proizlazi neravnopravna preraspodjela: postoje mnoge novinarke, ali na poziciji glavnog urednika u tiskovnim medijima u Italiji je samo jedna jedina žena. Na sveučilištima postoji mnogo profesorica, ali samo su dvije dekanice. Dvije, u cijeloj Italiji. Zatim sport. Gđa Christallin, koja je upravo govorila, bila je izvrsna organizatorica Olimpijskih igara u Torinu. No sada u cijelom top menadžmentu i organizaciji sporta ne postoji niti jedna žena, iako osvajaju najviša odličja. Dakle, iako ne postoji pravna diskriminacija, postoji neka vrsta društvene diskriminacije, koja se proteže kroz 3000 godina i treba dosta vremena da se to izmijeni.

No, napredujemo. Kad se osvrnem na doba svoje mladosti, dakle, prije 40 godina, uopće ne mogu prepoznati svoju zemlju – zaista smo napredovali. Ipak, još uvijek postoji mnogo prostora za poboljšanje. Zato mi se veoma sviđa ova fotografija, ima savršenog smisla. Zaista mi daje osjećaj odlučnosti, dočarava borbu s poteškoćama. To nije lagan sport, ali ulijeva odlučnost.

Da, snažna je. Teško je, no idete prema vrhu. Je li točno što je rekla gospođa iz Bugarske, da u talijanskoj politici postoji manje od 15% žena?
Da, to je točno. U parlamentu, senatu, vladi itd. tek je 15% žena.

Kakva je situacija u ženskom poduzetništvu u Italiji, i što ste poduzeli da je poboljšate?
Žene u poduzetništvu u Italiji je prilično mlad fenomen, nastao nakon Drugog svjetskog rata. Mlad je, životan i bitan, no nedovoljno vidljiv.
I tu je moja misija: ja ne mogu zauzeti mjesto poduzetnica, ali mogu žensko poduzetništvo učiniti vidljivijim kako bi one mogle izgraditi snažniju vjeru u sebe. To je osnaživanje kroz djela. Spajam ih s ostatkom svijeta kako bi dobile priliku preuzeti rizik i donijeti odluku žele li ući u posao ili ne, na temelju analize konkurencije i drugih poslovnih kriterija. I dok muškarci koriste mnoge prednosti takve vrste umrežavanja, žene u poduzetništvu, budući da su nova pojava, nemaju toliku međunarodnu povezanost, te sam im to odlučila omogućiti. Dalje je na njima žele li nastaviti, ima li im to smisla, mogu li iskoristiti prednosti – to je njihov izbor.

Ono što sam željela, a mislim i da je to dužnost državne uprave, jest stvoriti mogućnosti, pružiti priliku. To je svrha ovakve vrste skupova. Danas poslijepodne dogodit će se više od 1000 poslovnih sastanaka.
Od toga možda njih 100 urodi konkretnom suradnjom u sljedećih nekoliko mjeseci, što je izvrsno. Dalje ćemo vidjeti.

Također se nadam, kao što je bio slučaj s Mediteranskim forumom, da će neke države i delegacije odlučiti primijeniti sličnu shemu u, recimo, Moldaviji, Bukureštu ili Zagrebu, tako da to može postati značajan izvor ideja i prilika jednom godišnje, gdje možemo vidjeti kako se možemo unaprijediti. Nadam se da će postati neka vrsta stalnog, fleksibilnog foruma.

Kakvo je stanje u ostalim europskim državama? Postoje li razlike u ženskom poduzetništvu?
U skandinavskim zemljama postoji drugačija tradicija. Dostupno je mnogo više usluga i servisa i od žene se ne očekuje da bude stalno zaposlena majčinstvom, te su žene već dugo prisutne na tržištu rada. Dakle, potpuno je drugačije. Također, u njihovom društvu postoje instrumenti i sredstva potpore kojih uopće nema u mojoj zemlji.

Španjolska zaista brzo napreduje, zahvaljujući Zapaterovoj administraciji, Portugal se vuče poput nas i Grčke. Ostali su bolji. Zato smatram da je važno mobilizirati energiju. Naravno da žena ne može baš sve, ali važno je osloboditi energiju.

Jeste li Vi poduzetnica?
Ne, barem ne u smislu da imam vlastito poduzeće. Ali pripadam stranci koju nastojimo organizirati i voditi baš kao poduzeće, što je zaista teško. Ja osobno nisam poduzetnica, ali mislim da bih željela imati poduzetnički mentalitet u javnoj upravi. Trebate ponuditi rješenja, zar ne? Ponekad su to neopipljiva rješenja, poput poruke ili prijenosa načina razmišljanja, a nekad su opipljiva, poput reformi, otvorenog tržišta, društvenih sustava potpore, itd. Nematerijalna rješenja su ponekad stav, poruka koju odašiljete.

Mrzim pokroviteljski pristup. "Oh jadna ženice, tako ti je teško" – čekaj, stani. Da, nije lako, no nije dovoljno stajati u kutu i plakati. Između ostalog, to je i dosadno, ne možete plakati dulje od pola sata.

Malo sam istraživala i proučila Vaš životopis, zaista je dojmljiv, kao i cijela Vaša karijera. Čime se najviše ponosite u životu?
Rekla bih, legalizacijom pobačaja 1978. A u međunarodnoj politici, sudjelovanjem u uspostavljanju Međunarodnog kaznenog suda. Ne ad hoc kaznenih sudova, oni su bili samo stepenica, nego stalnog kaznenog suda, kako bi se vladavina prava i zakona primijenila ne samo unutar države, nego i na međunarodnoj razini. U sklopu međunarodnog kongresa bila sam i u Zagrebu, u vrijeme kada je počinjao rat. Čvrsto sam se, zajedno s ostalim sudionicima kongresa, zauzimala da Europa poduzme nešto u rješavanju tog problema. Budući da sam u to doba bila druga osoba u stranci, 2005. godine dobila sam nagradu Republike Hrvatske, tradicionalno odličje koje dodjeljuje predsjednik.

Postoji li nešto za čime žalite? Kad biste mogli vratiti vrijeme, postoji li nešto što biste učinili drukčije ili uopće ne biste učinili?
Mnogo toga. Jer kako starite, također postajete zreliji u iskustvu. Imala sam 30 godina kada sam ulazila u politiku, i to bez ikakvog zaleđa. Radila sam kao buldožer. Gledajući kroz iskustvo - da, da danas započinjem kampanju za legalizaciju pobačaja s 30 godina iskustva, mislim da bih neke stvari učinila drugačije. Primjerice, mnogo bih se više oslanjala na međunarodnu podršku. To smo činili i onda, no tada nisam imala poznanstava. Opet ista priča. Kada bih sada vodila takvu kampanju, mogla bih se mnogo više osloniti na međunarodnu mrežu žena.

Tako da, s godinama dolazi iskustvo, ne samo starost. No, ono što ostaje u meni je ista ona nestrpljivost i odlučnost, te ista strast. I želim dijeliti to iskustvo. Želim im reći, slušajte, ja nisam imala međunarodnu mrežu poznanstava u politici. Mnogo toga smo postigli, no postigli bismo i više da smo bili umreženi. To je važno.

Kada ne biste bili političarka...
Ne mogu to ni zamisliti. Zaista, ne mogu i ne želim. Sviđa mi se to što radim. Zapravo, možete imati mnogo interesa i hobija, no samo jednu strast. Ona vas obuzima, i samo je jedna. Strast je nešto što te preuzme cijelu, i čini život boljim. Čak i kad izgubiš – doživjela sam mnogo poraza u životu, kao i neke pobjede, no ne mogu zamisliti da radim nešto drugo. Naprotiv, smatram se povlaštenom, jer mogu ostvariti egzistenciju radeći posao koji volim, što si ne može svatko priuštiti. Veliki broj ljudi su prisiljeni raditi poslove koje ne vole ili ih ne ispunjavaju dovoljno kako bi zaradili za život. Ja pripadam toj povlaštenoj skupini koja može živjeti od posla prema kojem osjećaju strast.

Što najviše mrzite u politici?
Najviše? Teško pitanje… Licemjerje. Nekad ga osjećate. Srećete ljude koji vam ne govore istine, i odlučite da nije vrijeme da im uzvratite. Prihvaćate to jer odlučujete da nije trenutak da reagirate, da će kasnije ili drugom prilikom okolnosti biti povoljnije. No, to je ono što me zaista…uh.

Razgovarala: Karolina Vidović Krišto
Fotografije, prijevod i tehnička priprema: Rozalija Muhek

Prosječna ocjena korisnika