KONCERT ZAGREBAČKE FILHARMONIJE: In memoriam Lovri pl. Matačiću

KADA: 15. veljače
GDJE: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Na koncertu Zagrebačka filharmonija odaje čast i priziva sjećanje na svojega šefa dirigenta Lovru pl. Matačića koji je tu funkciju obnašao 10 godina, od 1970. do 1980. Orkestrom Zagrebačke filharmonije dirigirat će njezin doživotni počasni šef dirigent maestro Milan Horvat koji je od 1956. do 1970. godine bio na čelu Zagrebačke filharmonije kao ravnatelj i šef dirigent. Na taj način taj je koncert poveznica dvojice najvećih hrvatskih dirigenata - Lovre pl. Matačića i Milana Horvata.

Osamadesetdevetogodišnji maestro Horvat na koncertu dirigirat će 7. simfoniju Antona Brucknera, što je još jedna poveznica s maestrom Matačićem budući je među njegovim mnogim nagradama i priznanjima i Brucknerova medalja koju mu je dodijelilo Međunarodno Brucknerovo društvo i Brucknerov prsten.

Na početku koncerta bit će uručena i Nagrada Lovro pl.Matačić - skulptura ak.kipara Damira Mataušića - Hrvatskog društva glazbenih umjetnika ovogodišnjem laureatu uglednom hrvatskom pijanistu i pedagogu prof. Stjepanu Radiću.

Nagrada je utemeljena 1990. godine i dodjeljuje se bienalno, a u proteklih osamnaest godina dobitnici te, po mnogočemu jedinstvene nagrade, najveća su hrvatska imena s međunarodnim ugledom. To su primjerice Boris Papandopulo, Ivo Maček, Milan Horvat, Jurica Murai, Tomislav Neralić, Ruža Pospiš Baldani, Srebrenka Jurinac, Berislav Klobučar i Mladen Bašić.

LAUREAT STJEPAN RADIĆ

Svako vrijeme donosi pojedince, koji su se svojim djelovanjem izdigli iz često ravnodušne većine. Upravo je takav STJEPAN RADIĆ (Zagreb, 1928.) hrvatski pijanist i pedagog, jedan je od istaknutih učenika znamenitog pedagoga Svetislava Stančića (Zagreb, 1895.- Zagreb, 1970.), koji su svojim glazbenim postignućima, na ovim prostorima, obilježili drugu polovicu 20. stoljeća. Razvijali su, unaprjeđivali, odgajali, a time i obogaćivali hrvatski glazbeni život i kulturu.

Slaveći 75. rođendan, profesor Radić oživljuje sjećanja na svoj prvi nastup u Velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda 1934. godine, kada kao šestogodišnji dječak i učenik prof. Margite Matz nije mogao doseći pedale na klaviru. Nad odgojem i školovanjem, općem i glazbenom, brižno je bdjela i skrbila njegova baka Marija Radić (udovica legendarnog prvaka Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića, jednog od najznačajnijih imena hrvatske povijesti uopće), te je za ono, po Radiće nimalo lako vrijeme, odlučno i nadasve hrabrim istupima, svome unuku omogućila (pre)živjeti, te postići zavidne uspjehe.

Radić je bio učenik Petra Dumičića, Ive Mačeka i već spomenutog Svetislava Stančića. Još kao student (1953.) osvojio je Prvu nagradu na Natjecanju glazbenih umjetnika ondašnje države, a 1955. godine diplomirao je kao najbolji student svog naraštaja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Poslijediplomski studij kod Carla Zecchia završio je 1959. godine na akademiji "Santa Cecilia" u Rimu. Velike uspomene vežu ga uz dvoranu Hrvatskog glazbenog zavoda i uz zgradu Muzičke akademije, koja je bila njegov drugi dom, budući je u njoj (s jednim petogodišnjim prekidom), boravio punih pedeset godina: od 1940. do 1995.!

S velikim je uspjehom nastupao na mnogim solističkim koncertima u Hrvatskoj i u petnaestak zemalja diljem svijeta, između ostalog i u glasovitom Carnegie recital Hallu. Izveo je više od dvadeset klavirskih koncerata, surađujući s vrhunskim dirigentskim imenima (Matačić, Horvat, Janigro, Papandopulo, Klobučar, Bašić, Gjadrov, Šulek, Ferenscik, Kletzky ...). Prvi je u Hrvatskoj izveo koncerte Šostakoviča, Stravinskog i Francaixa, te snimio nekoliko nosača zvuka.

Na njegov poticaj, zalaganje i u njegovoj organizaciji, Radić i njegove kolege pijanisti (Darko Lukić, Ranko Filjak, Melita Lorković, Jurica Murai, Zvjezdana Bašić, Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan) diljem Hrvatske su izveli (1970.) a kasnije i snimili (1977.) sve klavirske sonate Ludwiga van Beethovena i "Das Wohltemperiete Klavier" Johanna Sebastiana Bacha, a što je uz izniman kulturni značaj, bio i svojevrstan hommage profesoru Svetislavu Stančiću.

Za postignute umjetničke uspjehe i domete Stjepan Radić je primio mnogee nagrade i priznanja (Nagrada Grada Zagreba", "Milka Trnina", "Vladimir Nazor" za životno djelo). Bio je član domaćih i inozemnih žirija na natjecanjima, član je HGZ-a, HGDU-a, predsjednik hrvatskog ogranka EPTA-a, te je na Drugom EPTA-inom međunarodnom klavirskom natjecanju u Zagrebu, koje nosi ime"Svetislav Stančić", bio član ocjenjivačkog suda (2003.).

U prvoj pisanoj kritici iz pera svojevremenog Radićevog susjeda gospodina Zvonimira Berkovića, stoji zapisano:"Svoju vanrednu interpretaciju nije Radić sazdao na nekoj velikoj zamisli, ideji, koncepciji. V e l i k o to su bili susreti (beskrajno mnogo susreta) s malim, neznatnim, sasvim neprimjetnim stvarima. V e l i k o, to je bio strpljiv i savjestan rad na obradi materije, rad na svakoj muzičkoj rečenici, na svakoj pasaži; analiza, brižljivo rastvaranje djela, traganje za posljednjim ljepotama. Neuznosit, skroman ( a opet duboko ličan u smislu obilja zdravlja,umjetničke svježine, snage); Radić je kao pravi i tipični pijanist, na svom nedavnom koncertu puštao romantičnog majstora Schumanna pred sebe...".

A danas, osvrćući se unatrag, o svojem pijanizmu i interpretacijama, sâm Radić kaže:"Znam da nisam bio nepogrešiv, no nastojao sam pridonijeti vjernom tumačenju kvalitete djela. Primarno mi je bilo istaći i publici približiti ljepotu same skladbe – glazbe, a ne njenog interpreta. Najveće zadovoljstvo bilo mi je kad se čulo, ne kako Radić svira, nego, kako je lijepa kompozicija!"
U vrijeme burnih političkih zbivanja devedesetih godina prošlog stoljeća, stvaranja samostalne hrvatske države i omogućenog demokratskog dijaloga, Radić je odanost i vjernost svojim korijenima – pokojnima djedu i baki, iskazao aktivno se uključivši u politiku, njegovu "drugu ljubav". Svoj doprinos hrvatskome boljitku dao je kao član i potpredsjednik HSS-a- Od 1995.- 2002. bio je zastupnik, a od 1995. – 2000. potpredsjednik Hrvatskoga Sabora. Počasni je predsjednik HSS-a od 2002. godine.
Zahvaljujući iskorištenom glazbenom talentu i sâmoj glazbenoj umjetnosti, a noseći breme svoga imena i prezimena, Stjepan Radić uspio je postići i izgraditi izniman životni put.

Njegov izoštren glazbeni instinkt, znanje, dobronamjernost, prijateljsko raspoloženje i očinsku brigu cijenili su svi naraštaji studenata, koje je obogaćivao, utkavši im bezbroj predivnih misli o glazbi. Kako sâm tvrdi, dao im je što je mogao i znao, često ističući: " Ne tvrdim da podučavam najbolje, no siguran sam da nepodučavam krivo". Svoju zahvalnost dragom profesoru naraštaji bivših studenata iskazali su okupivši se u HGZ-u na svečanom koncertu povodom njegovog 70. rođendana.

Svoju je javnu koncertnu djelatnost profesor Radić okrunio je obilježivši 40 godina umjetničkog djelovanja, uz kolegu dirigenta Igora Gjadrova i Zagrebačku filharmoniju (1994.), izvevši klavirske koncerte koje je i najčešće svirao: Rahmanjinov Drugi u c-molu i Schumannov koncert u a-molu. Schumannov koncert bio je prvi koncert kojeg je svirao uz pratnju orkestra i to kao pobjednik Natjecanja 1953., a izveo ga je tridesetak puta –najčešće uz Dubrovački simfonijski orkestar, s kojim je imao dugu i uspješnu dvadesetogodišnju suradnju. Svoj posljednji javni nastup (listopad 1995.) posvetio je vlastitome profesoru, Svetislavu Stančiću, nastupivši (opet) uz kolege (Murai, Gvozdić, Krpan) na koncertu održanom povodom 100. obljetnice Stančićevog rođenja.

POČASNI ŠEF DIRIGENT ZAGREBAČKE FILHARMONIJE

MILAN HORVAT rođen je 1919. godine u Pakracu. Klavir, kompoziciju i dirigiranje studirao je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje je i diplomirao. U isto vrijeme studirao je i na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je stekao zvanje doktora pravnih znanosti.
Od 1943. djeluje kao pijanist, ali se kasnije posvećuje dirigentskom pozivu. Od 1949. do 1953. predaje dirigiranje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Od 1953. do 1956. obavljao je dužnost šef-dirigenta Simfonijskog orkestra Irskog radija u Dublinu. Položaj šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije preuzeo je 1956. dok je u isto vrijeme bio angažiran kao stalni gost-dirigent Opere HNK u Zagrebu.

Suradnja sa Zagrebačkom filharmonijom započela je 1.4. 1948. godine kada je maestro Horvat imao status dirigenta i traje do današnjih dana. U tom dugom razdoblju u ZF-iji maestro Milan Horvat bio je šef-dirigent do 1970. godine; od 1957. do 1969. godine direktor, od 1981. do 1985. stalni gost-dirigent, a 1985. imenovan je doživotnim počasnim šef-dirigentom Zagrebačke filharmonije.

Repertoar Milana Horvata nije ostao ograničen na pojedino muzičko razdoblje ili vrstu, nego obuhvaća simfonijsko stvaranje u svoj njegovoj širini. Osobito se ističu njegove izvedbe velikih oratorijskih djela te čitavih ciklusa Beethovena, Brahmsa i Čajkovskog. Maestro Horvat ostvario je zapažene uspjehe i kao interpret opera, prvenstveno za dirigentskim pultom Zagrebačke opere, gdje su pod njegovim ravnanjem ostvarene izuzetne izvedbe: Beethovenova “Fidelija”, Gluckova “Orfeja”, Verdijeva “Don Carlosa”, Puccinijeve “Tosce”, Prokofljevjeva “ Rata i mira”, kao i jedna od prvih izvedbi nove verzije Šostakovičeve “ Katarine Izmajlove”, za čiju izvedbu je dobio osobno priznanje skladatelja – maestra Šostakoviča.

Mnoge majstorske interpretacije maestra Horvata snimljene su na gramofonskim pločama za Westiminster Recording, Decca, Deutsche Gramophon Gesellschaft, Philips, Concert Hall, Jugoton, RTB, Sony DADC. Među recentnim diskografskim izdanjima posebnu pozornost kritike izazvali su žive snimke koncerata Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Horvata, među kojima je i snimka Burcknerove 8. simfonije u c-molu, WAB 108 sa koncerta Zagrebačke filharmonije održanog 28. siječnja 2000. u KD Vatroslav Lisinski. Osobito zapažene i tražene su žive snimke Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Milana Horvata i uz nastupe Yehudi Menuhina, Antonia Janigra, Melite Lorković, Radmile Smiljanić, Majde Radić, Jurija Reja, Jánosa Berkesa i Tomislava Neralića.

Osim mnogih ploča, velikom ugledu kojeg uživa maestro Milan Horvat u svijetu, doprinijela su brojna gostovanja u inozemnim središtima. Na listi gradova gdje je ubirao uspjehe nastupajući sam – kao dirigent ili sa Zagrebačkom filharmonijom - između ostalog, jesu Pariz, Bruxelles, Beč, Moskva, Lenjingrad, Berlin, Budimpešta, Helsinki, Sofija, Kijev, Salzburg, Glasgow, Bologna, Milano, Napulj, Graz, Venecija, Krakov, Cincinatti, Geneva, Lisabon, Kuala Lumpur, Zurich, Madrid, Tokyo, kao i međunarodni festivali u Londonu, Pragu, Varšavi, Dubrovniku, Taormini.

Za svoju izvanrednu umjetničku kreativnost, za svoje zalaganje na propagiranju hrvatske glazbene baštine u domovini i inozemstvu primio je niz nagrada i priznanja, među kojima ističemo: Nagradu Grada Zagreba, Nagradu za životno djelo “Vladimir Nazor”, Nagradu HDGU “Milka Trnina” za umjetnički doseg, Nagradu za životno djelo “Lovro pl. Matačić”, te najviše austrijsko odlikovanje za područje kulture – Srebrni križ za kulturu, koji mu je osobno uručio Predsjednik Austrije Kleistl. Nagradu “Orlando” dobio je kao jedan od najzaslužnijih za stvaranje međunarodnog ugleda Dubrovačkih ljetnih igara.

Prosječna ocjena korisnika