Matoš naš suvremenik

 U svijetu književnosti godina 2008. nije samo godina Marina Držića. To je i godina u kojoj se moramo spomenuti impozantnog i jedinstvenog opusa hrvatskog pjesnika, novelista, kritičara, putopisca, feljtonista i polemičara Antuna Gustava Matoša. Naš "trubač sa Seine" rođen je točno prije 135 godina 13. lipnja.

Još se Gustav Krklec, nazivajući našeg pjesnika nenadmašnim, pitao -Nismo li ostali dužni Matošu? Znajući koliko je to pitanje samo retoričko, i mi idemo njegovim tragom.

Kod takvih velikana kao što je nenadmašni AGM uvijek su zanimljive, pa i najmanje crtice iz života. Evo nekih. O sebi je govorio da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, Zagrepčanin odgojem, a živio je na relaciji Zagreb-Beograd-Pariz. Tako recimo kako je u 7. razredu Matoš osim iz fizike i propedeutike, pao i iz hrvatskoga jezika. Pisati je počeo rano, ali je i rano došao u sukob s establišmentom, pa su tog učiteljskog sina izbacili iz zagrebačke gimnazije. Nakon neuspješnog studija veterine, dospio je u austrijsku vojsku iz koje je dva put bježao. Prvi put je pobjegao iz konjičke satnije gdje je trebao potkivati konje. Drugi put se spasio skokom u Dunav iz petrovaradinske tamnice. U Beogradu su našao 1894. Radi kao čelist i novinar, literat i aktivno sudjeluje u tamošnjim kafanskim sijelima. U Zagreb kao vojni bjegunac, dolazi po skrivečki.

Svoja europska lutanja počinje i 1900. stiže u Pariz gdje će nastati njegove najkvalitetnije novele i najbolje kritike. Iz Pariza taj trubač sa Seine mašta Hrvatsku. Konačno 1908. pomilovan vraća se u Zagreb kojeg je tako volio često s mučnim okusom u osutima. Konačno u svojem Zagrebu u kavanskim druženjima stvorena je oko Matoša i prva hrvatska boemska skupina. Duhovno je on oblikovao mlade pisce, intelektualce -Frana Galovića, Ljubu Wiesnera, ali i najnadarenijeg svojeg đaka Tina Ujevića (koji se od njega poslije naravno odvojio i s kojim je onda žestoko polemizirao).

Umro je vrlo rano, živio rastrgano, i nije uspio uknjižiti svoj opus sistematično niti u cjelini. Kad je umro, tog usamljenika je na počinak ispratio čitav Zagreb, pa čak i službeni, onaj kojemu je  jednom rekao u lice da u Hrvatskoj još jedino smrt ima ukusa.

Tijekom burnog života na relaciji  Zagreb -Beograd -Pariz Matoš je napisao biblioteku knjiga, nametnuvši se originalnošću svojeg stvaralaštva u sam vrh hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća. On je naš prvi pjesnik koji je uspio povezati u skladnu cjelinu emocionalni osjećaj s kozmopolitskim, ljudskim, individualnim i općim. Upravo u osjećaju za jezik i u njegovoj melodioznosti, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i općim i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.

Zahvaljujući sretnom slučaju da je taj autonomni umjetnik riječi i na izvoru upoznao glavna kretanja europske literature, u Parizu, mogao je i stvarati određene korelacije između Europe i nas i vidjeti ono što se iz skučenih prostora naše domaće perspektive nije moglo lako uočiti, te stvoriti takvo književno djelo koje se nametnulo svojem vremenu kao individualno i originalno, a opet izraslo iz vlastite sredine kao njezin sastavni dio.

Danas kad niti jedne vijesti, kako u Hrvatskoj, a tako i diljem Starog kontinenta, ne možemo zamisliti bez napisa o Europskoj uniji, njezinim zakonima, članicama, problemima, itd., golema je šteta da zaboravljamo ili zapravo niti ne znamo, kako je naš A.G. Matoš predvidio današnju
Europu, današnju Europsku uniju! Zvuči nevjerojatno, ali je istinito. Još 1907. piše Matoš - da će Europa malo po malo morati ulaziti u ekonomski savez, da će to morati uroditi i savezom političkim. A da se na prijelazu iz nacionalne u ekonomsku fazu, mora riješiti spona najvažnijih nacionalnih problema, pa onda i hrvatskoga,...Zvuči poznato?
Ima još puno fascinantnih Matoševih razmišljanja koja bi valjalo opet uzeti u ruke i uvjeriti se koliko je i danas aktualan i zanimljiv.

Pa, da ne ostane samo na stidljivom priznanju da smo ga zadnji put čitali u lektiri, evo kao podsjetnik na njegovu veličinu i kao mali mamac za dalje čitanje iz njegove predragocjene književne ostavštine, poduzetna.hr prenosi neke od Matoševih nezaboravnih bisera -pjesama- da zastanete malo u svojem prebrzom, hektičnom svakodnevnom poslovnom ritmu, pročitate koji stih, da Vas možda odvede u neke druge svjetove, daleko od Vas samih, vrati Vas iskonima, baš tamo gdje treba,..

Antun Gustav Matoš

SUZA

Otkada sam, željo moja,
Tvoju suzu popio,
Nisam više, pile moje,
Crnog oka sklopio.
Kad sam ono, tugo moja,
Cijelu noć te ljubio,
Pamet sam i dušu, dušo,
Sreću sam izgubio.
Otkada sam, diko moja,
Tvoju suzu popio,
U hajduke htjedoh poći
Pa sam ti se propio.

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

1909

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

PRI SVETOM KRALJU

Matiji Lisičaru
Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.

DJEVOJČICI MJESTO IGRAČKE

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš—to je šala.
Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvoje vlasi-
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?
Ljubav to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli.

Teško, teško onom koji voli-
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam - ko kamen.