Marin Držić

U povodu 500-te obljetnice našeg najvećeg komediografa

"…ljudi nahvao useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljudi nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe. Tako čovuljci, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udareni naplodiše to gadljivo sjeme: nasta veće ljudi nahvao neg ljudi nazbilj."

Riječi su to koje u prologu najpoznatije komedije Marina Držića - "Dundo Maroje" - izgovara Dugi Nos, negromant, a koje govore o ogorčenju i revoltu na društvenu sredinu Dubrovnika, na "ljude nahvao" koji su vladali gradom i istisnuli "ljude nazbilj". Upravo u njima čitamo stajalište samog Marina Držića.

2008. godina prozvana je Držićevom godinom s punim pravom, jer se taj naš najveći komediograf i istinski klasik hrvatske književnosti rodio prije točno pet stotina godina, a obljetnice su najčešće dobri povodi da se prisjetimo važnosti nečijeg doprinosa našoj kulturi.

U svojim djelima znao je Držić tako vješto izrugivati se uskoj i zatvorenoj sredini dubrovačke aristokracije. Njegovo pero vođeno dosjetljivim duhom, s lakoćom ispisivalo je mnoge šale na račun njegovih sugrađana. U svojim predstavama karikirao je i ismijavao bogataške mane do te mjere da ne samo da je zbog toga imao neprilike, nego mu je čak i onemogućeno prikazivanje komada, što znači zapravo i stvaranje.

No, bio je on toliko dosljedan svojim uvjerenjima da unatoč tim grdnim neprilikama i pravoj neimaštini, nije poustajao u rugalačkoj vivisekciji Dubrovčana. To je dovelo do toga da je u godinama kad je mogao najviše producirati, sasvim prestao pisati. Njegov život u Dubrovniku postaje tada nemoguć i zato odlazi 1562. u Veneciju gdje postaje kapelan mletačkog nadbiskupa. No, i u tuđini dubrovačke prilike i neprilike ne daju mu mira. Marin Držić kuje tzv. urotnički plan. Piše pisma toskanskom vojvodi Cosimu I u kojima ga, opširno opisujući dubrovačko političko stanje, nagovara da tamo napravi prevrat. Htio je naime, dum Marin, da se umjesto aristokratske vlade uvede vlada sastavljena podjednako od plemića, građana i predstavnika stranaca u Dubrovniku.

Vrlo demokratično i smjelo zamislio je to naš Držić.

Držić je dakle doista nešto PODUZIMAO. Nije bio osoba koja bi samo sjedila skrštenih ruku, brbljajući sebi u bradu o sveopćoj nepravdi. Ni nakon početnih neprilika nije stao i oportunistički nastavio stvarati "lakše" komade. Rekao je i napisao što misli otvoreno i stajao je od kraja iza toga.

Upravo stoga jako me zanima što bi Držić danas pisao? Koga bi njegovo pero s veseljem i neštedimice razobličavalo? U koje društvene metastaze bi najžešće zasijecao njegov komediografski skalpel? Kome bi se danas slatko smijali gledajući njegove predstave? Koga bi prepoznavali? Koji bi danas bili njegovi ljudi nahvao? Ili bi danas možda posustao, predao se? Bi li mu i danas pravili probleme? I možda, bi li i danas Držić pisao urotnička pisma i s kojim prijedlozima?

Možda nije loše malo tako postaviti stvari, pa iz prošlosti u sadašnjost gledat,… i "staviti pamet na komediju", kako nam preporučuje dum Marin.

Prosječna ocjena korisnika