Sreća voli hrabre

Rijetki su sretnici kojima u životu sve ide po planu, onako kako su si zacrtali. No nije loše ni onima koji nemaju plan, ali imaju viziju. Oni vide širu sliku stvarnosti koja nas okružuje i znaju prepoznati priliku. Izazvati sreću. A sreća voli hrabre.

To bi se moglo reći i za Slavicu Durković, Zadranku koja je svoju sreću (poslovnu i ljubavnu) našla u Zagrebu. Kad je prije dvadeset godina došla u metropolu, nije ni slutila da će jednoga dana biti vlasnica uspješne tvrtke za opremanje interijera „DUT“.

Njezina poduzetnička priča, zapravo je počela iz nužde. Nakon završenog  prehrambeno-biotehnoloskog fakulteta 1993. godine, shvatila je da, u ratom razrušenoj Hrvatskoj u kojoj je sva proizvodnja zamrla, a tvrtke redom propadale, neće lako naći posao u struci. U to doba, trgovina je cvala pa je za jednu stranu tvrtku počela raditi prezentacijske prodaje na sajmovima, a prodavala je sredstvo zprotiv zamagljivanja prozora i ljepilo za tkanine pod motom: „krpanje i šivanje bez igle i konca“. Tri godine kasnije, vlasnik te tvrtke otišao je dalje u potrazi za poslom, a Slavica je tako ostala bez posla. No ostalo joj je i dragocjeno iskustvo i znanje o prodaji.

-Onda smo odlučili pokušati sami, jer od sjedenja doma i čekanja da svane ljepši dan nije bilo koristi. Uzeli smo stvar u svoje ruke i osnovali tvrtku d.u.t. d.o.o. 1996. i prvi put samostalno otišli na Jesenski Velesajam. Sjećam se nervoze, naravno pozitivne i noći bez sna koje sam provodila u razmišljanjima kako će sve proći. Iako sam znala što me čeka, ovo je ipak bio prvi samostalni nastup i sve je trebalo biti tip-top.

Tražeci najbolji prasak, odnosno poliamidno ljepilo za krpanje i sivanje bez igle i konca, došli su do švicarske tvrtke „Ems-chemie“, no nije sve moglo proći glatko. Baš kad su, prije Velesajma, htjeli uvesti ljepilo, njihovi zastupnici u Hrvatskoj bili su na produženom godišnjem odmoru. Slavica je nazvala izravno u Švicarsku i rekla da bi htjela kupiti njihovo ljepilo. Budući da im je to bila prva suradnja s nekom malom tvrtkom iz Hrvatske, Švicarci su zatražili da im se, prije isporuke, roba plati. U banci su joj rekli da im za transakcije s inozemstvom treba pet dana, a do tada bi Velesajam već počeo.

-Dosjetila sam se famoznog rjesenja pa sam ponovno nazvala ljubaznog švicarca i pitala mogu li platiti izravno kod njih ako sjednem u auto, lijepo dodem po to svoje ljepilo i odmah ga dovezem. Odvažnost se isplatila, jer mi je rekao da ako sam vec toliko luda da sama dođem autom po robu u Švicarsku - on će mi ju poslati na povjerenje, uz rizik da mu nikada ne platim. Ujedno me pitao što kanim uraditi sa 100kg ljepila, buduci da je to industrijsko ljepilo koje se koristi za izradu flizelina i kaširanje materijala.

Tada sam mu objasnila ono što je tada bio naš posao. „Čarobnom“ industrijskom ljepilu našli smo primjenu u domacinstvu, za krpanje rupica od moljaca, progorene cigaretom i sl. Ili za porubljivanje, jednostavno se nanese, preklopi i uz pomoc pegle zalijepi. Koristili smo ga i za dječje zakrpe i razne druge aplikacije, priča Slavica.

Slično je bilo i sa sredstvom protiv zamagljivanja prozora. Iako je znala da je proizveden u Izraelu nikako nije mogla doći do podataka da kontaktira proizvođača. Internet tada još uvijek nije bio dostupan svima i bilo je izuzetno teško pronaći željene podatke. Durkovićka se tada sjetila jedne svoje prijateljice čiji je prijatelj bio trener u Izraelu. Nazvala ga je, iako se nisu osobno poznavali, i zamolila da pokuša provjeriti gdje se taj proizvod može nabaviti. Tako je dobila broj jedne trgovine, a oni su ju uputili do proizvođača.

No za posao su ipak bili presudni Švicarci koji su ih posjetili na tom Jesenskom Velesajmu da uživo vide što oni to rade. Uz njihovu pomoć posao se „uozbiljio“. Ubrzo su im predložili da kupe liniju za nanošenje ljepila i kaširanje tkanina, jer su prepoznali mladu tvrtku s voljom za rad i napredak. Tako su im se otvorila vrata za dugoročniji posao od sajamske prodaje. Kupili su liniju za nanošenje ljepila i kaširanje tkanina.

- U tim počecima, puno veću podršku smo imali od tih Švicaraca, nego od naših institucija, a rizik je svima bio isti! No oni su imali više sluha za nas. Do prvog novca smo došli stavljajući kuću pod hipoteku, pa što bude! Posuđivali smo i od rodbine i prijatelja (Hvala im što su vjerovali i bili podrška u trenucima dilema jesam li uspjesan ili bezuspjesan!?). Naravno da je bilo i onih koji su govorili da smo ludi i da nema šanse da uspijemo.

Ja sam se cijelo vrijeme držala toga da tko nešto hoće napraviti - nade načina kako da dođe do toga, a tko neće nađe stotinu opravdanja za to.

Povoljni krediti od države jednostavno su nas nekako zaobilazili, priča Durkovićka i dodaje kako su imali "loš tajming "- kad su trebali novce za strojeve i opremu, dodjeljivali su se za obrtna
sredsta, a kad su trebali za obrtna sredstva, dodjeljivali su za opremu. Sada ih, naravno ni jedna banka ne bi odbila.

Nakon kupnje linije, montiranja i učenja bili su sigurni da će tvrtka dalje raditi samo kaširanje tkanina (npr. za tapeciranje namjestaja) koje će dalje prodavati veletrgovci. Tako je vjerovao i njihov švicarski partner, jer na zapadu svatko radi jedan segment posla.

Ubrzo se pokazalo da kod nas nije tako. Tkanine su kod veletrgovaca bile preskupe, a za gotovu kaširanu tkaninu nisu mogli dobiti puno višu cijenu pa im se to nije isplatilo. Zbog toga su, da bi opstali, počeli uvoziti tkaninu. Početak uvoza, Slavica drži ključnim trenutkom u razvoju njihove tvrtke.

- Zapravo je krenulo od tog trenutka. Znali smo točno što imamo na zalihi, s koliko robe i novca raspolažemo i to smo nudili. Zaposlili smo i prvog radnika, jer smo do tada Neno i ja sve radili sami. Od rada na stroju u radionici, do isporuke, nezaobilaznog marketinga, nabave... Tada sam se ja više posvetila prodaji i korak po korak kupci i komintenti su prepoznali u nama pouzdanog partnera.

Razvili smo veleprodaju dekorativnih tkanina i tkanina za tapeciranje namjestaja, a kupci su nam postali naši renomirani proizvođači namještaja poput Bernarde, Hespa, Oriolika, Prime itd. U to doba, promet nam je rastao 100% na godišnjoj razini.

Spremajući se za Ambientu 2004. razmišljali smo na koji način povećati prodaju tkanina, kako ih najbolje predstaviti. Da bi bolje prodali tkaninu, sašili smo malo jastučića, zavjesica, prekrivača i preokret – shvatili smo da kupci hoće i naše gotovo proizvode, a ne samo tkaninu.

Tada je nastao vlastiti dizajnerski brand „happy home“ – dizajnerskih proizvoda za uređenje interijera. To je bio novi zaokret ili bolje rečeno širenje poslovanja. Zaposlili su jednu krojačicu kao vanjskog suradnika pa još jednu i tako sve do deset njih. Za prodaju gotovih proizvoda bio im je potreban izložbeno-prodajni prostor, jer ih je u malom uredu bilo nemoguće prezetntirati. Tako su otvorili prvi prodajni prostor od 120 četvornih metara na Sveticama, u kojem  je ujedno bio i nas uredski prostor.

- Iako mi se sad čini da smo brzo prerasli taj prostor, zapravo je to bila borba za svakog kupca iz dana u dan. Borba za svaki proizvod od ideje do oživotvorenja. Sjećam se kad mi je palo na pamet da bi mogli šivati vreće za sjedenje. Kao mala sam ih gledala, bile su mi mrak, ali si ih nikada nisam mogla priuštiti. Onda sam pomislila: pa ja ih sad mogu šivati i to u svim veličinama i bojama.

Zaista nisam ni sanjala da ću jednoga dana doći do toga, a da ću jednoga dana proizvoditi vreće za sjedenje ili bilo što drugo za uređenje prostora. Proizvod po proizvod, ideja po ideja i za dvije godine toliko smo se proširili da je sve pucalo po šavovima. U početku smo bila samo nas dvije, Željka, moja suradnica i ja, a onda nas je odjednom unutra bilo 12. Prodavača, krojača, šivača, komercijalista...

Lani smo se preselili u novi prostor od 700 četvornih metara, isto na Sveticama i sad se lakše diše.

Iz dosadašnjeg iskustva, pokazalo se da možemo rasti i razvijati se u nekoliko pravaca pa smo zadržali veleprodaju tkanina, serijsko šivanje gotovih proizvoda za veleprodaju i našu maloprodaju , šivanje po mjeri za razna opremanja interijera. Sad najviše radimo na opremanju interijera, ne samo stambenog prostora nego i apartmana, hotela, restorana itd. Do sada smo, primjerice radili za hotel Palace u Dubrovniku, Bonaviu u Rijeci, Adrović u Sv. Stefanu, u Zagrebu Caffe bar Zagreb Tower, Sunčani sat, Elite Chuara na Hvaru itd.

Nudimo kompletnu uslugu od ideje, vlastitog dizajna do realizacije. U tome nam pomaže tim mladih stručnjaka arhitekata, dizajnera. Korak dalje učinili su surađujući s proizvođačima namještaja, koji će njihovom tkaninom, koju kupac izabere, tapecirati, primjerice kauč.

Želja je da „DUT“ preraste u dekorativni centar koji će pružati sve usluge vezane uz uređenje interijera. Na jesen bi u salonu, trebale početi edukativne radionice tipa „uradi sam“. Uskoro bi trebao proraditi i web shop tako da kupovati mogu i kupci izvan Zagreba.

Završavajući naš razgovor Slavica ističe da su ključ svega dobri suradnici. Naravno na prvom je mjestu njezin životni partner Neno Trdak, koji je s njom od početka poduzetničke priče pa svak ponaosob koji je u ovih 12 godina prošao kroz „DUT“ i u njega utkao dio sebe. U tvrtki je trenutačno 25 zaposlenih, a s njima kaže Slavica nije teško raditi, jer su predani poslu  i u našoj maloj tvrtki vide svoju šansu, baš kao što su ju vidjeli njihovi partneri Švicarci.

Prosječna ocjena korisnika