Zlatna priča top menadžerice talijanskog sporta

Olimpijski san gđe Christallin počeo je još u djetinjstvu, kada je, opčinjena skijanjem, odlučila da će ići do vrha. Neosporni talent, upornost i discipliniran rad do vrha su je doveli godine 1978.: kao talijanska prvakinja alpskog skijanja ulazi u olimpijsku momčad.

No, sudbina je htjela drugačije. Dvadeset dana prije početka igara Christallin je slomila nogu i bila prisiljena odustati od nastupa. Iako je u njoj još dugo poslije tinjala iskra olimpijske vizije, nije ni slutila da će više od 20 godina poslije dobiti drugu priliku da je ostvari.

U vrijeme kad se rodila ideja o organizaciji Olimpijskih igara, 1999. godine, Christallin je već bila ostvarila značajnu karijeru profesorice povijesti na sveučilištu. Međutim, spremno je prihvatila prijedlog gradonačelnika Torina da preuzme posao kompletne organizacije kandidature. Kako nije imala nikakvog iskustva u organizaciji događanja, pogotovo na tako globalnoj razini, bila je svjesna da se suočila s velikim izazovom, no to je nije pokolebalo. Strast je bila jača.

Počinjala je od ničega – nije imala ni tim, ni ured, niti iskustvo a trebalo je organizirati kandidaturu. Okupila je 15 ljudi, entuzijasta i zaljubljenika u sport kao što je iona, i u samo 16 mjeseci organizirala opsežnu kampanju - i osvojila nadmoćan broj glasova. Torino je dobio OI.

Prva je bitka bila dobivena, no sad je ulog bio znatno veći. Trebalo je u roku od šest godina postaviti cijelu infrastrukturu i od nekoć ruralnog Torina stvoriti ne samo metropolu sporta nego centar svijeta. Organizacija je narasla s početne ekipe od 15 ljudi na 1500, zajedno s više od 40 tisuća volontera 37 različitih nacionalnosti u 23 sektora, pokrivajući svaki aspekt organizacije Olimpijskih igara.

Izuzetan napredak kojeg su Igre donijele Torinu i regiji Piedmont mogao se osjetiti još davno prije početka Igara i taj dojam još uvijek traje.

Posljedice su bile i materijalne i nematerijalne. Većina izgrađene infrastrukture bila je multifunkcionalna, te je promijenila lice čitave regije. No još je zanimljiviji bio način na koji su Igre utjecale na mentalitet stanovnika. Prije Olimpijade građani Torina bili su smatrani povučenima, apatičnima i skepticima, no kroz oduševljenje kojim su Olimpijske igre prihvaćene bilo je očito da je entuzijazam gđe Christallin i njene organizacije bio zarazan. Pjevajući i plešući na ulicama, proslavljajući sportske uspjehe, stanovnici Torina prkosili su stereotipu.

Rezultati iznenađujuće promjene vidljivi su i danas kroz nagli razvoj gospodarstva i kulture: otvoreno je 5 novih kazališta, obnovljeno 15 muzeja, a olimpijsko selo za medije postalo je novi studentski kampus.

No iako se po završetku projekta ponovno posvetila poslu profesorice, Christallin je osjećala da ima energije za više, te je uz to prije nekoliko mjeseci preuzela i mjesto direktorice dvaju kazališta u Torinu.

Inspirativna priča ove žene još je snažnije naglašena njenim osjećajem za društvenu odgovornost i suosjećanjem. Predsjednica dvaju humanitarnih organizacija jedan dan u tjednu odvaja za njegu i utjehu smrtno bolesnih, pružajući dirljiv primjer svima oko sebe.

Iako uz tako ispunjen život nema mnogo slobodnog vremena na raspolaganju, ne žali za time, čvrsto vjerujući da što više posla čovjek ima, to bolje i kvalitetnije organizira svoje vrijeme. Obdarena je snažnom voljom i disciplinom, upornošću, snagom i izdržljivošću, te smislom za postavljanje prioriteta, uvjerena da je to ključ ostvarenja snova.

Prosječna ocjena korisnika